Negdje na početku drugog mandata predsjednik Francuske Fransoa Miteran se suočio s problemom secesije Korzike od Francuske.
Korzikanski Nacionalni oslobodilački pokret u glavnom gradu Ajačiju otpočeo je seriju bombaških atentata. Prefekt Korzike je u dva sata poslije ponoći odlučio da probudi predsjednika Miterana s pitanjem: "Šta da se radi?" Predsjednik Francuske je odgovorio u samo dvije rečenice: "Gospodine prefekte, ja sam naslijedio integralnu Francusku i kao takvu ću je ostaviti svome nasljedniku. Najbliži garnizon francuske armije je udaljen samo pet kilometara od Vaše kancelarije". I spustio mu slušalicu. Onoga dana kada su Albanci sa Kosova jednostrano proglasili nezavisnost Kosova, dijela državne teritorije Srbije, svaka država na svijetu, istog časa odgovorila bi ratom i suspenzijom tog akta. To bi učinila najmnogoljudnija Kina, jednako kao i najmanja i najmalobrojnija država Nauru. Kao što je uradila Velika Britanija kada je osamdesetih godina poslala ratnu flotu na Foklandska ostrva, hiljadama milja udaljena, da zaštiti svoj državni teritorij sa trista ovaca na njima. To je "raison d' etre" svake suverenosti i državnosti. Srbija to nije mogla učiniti jer su joj ruke vezane na leđa, zbog sporazuma sa UN-om i prisustva vojnih snaga NATO saveza na terenu.
Srbija je prije toga imala rat sa NATO-om i ovo što imamo posljedica je poraza u tom ratu. Kosovsko pitanje pokazalo je u kakvom svijetu živimo. Sila je glavno sredstvo nad pravnim i faktičkim argumentima. Velike sile ostvaruju svoje strateške interese protiv malih nacionalnih država. Ono što je dopušteno velikim silama nije dopušteno malim državama i narodima. Predsjednik Srbije Boris Tadić našao se na meti dvije strane. Jedne koja traži radikalniju odbranu Kosova uključujući sva sredstva države, jer ovo što čini po njima je mlako i slabo, i druge, koja nestrpljivo zahtijeva suočavanje sa realnošću i priznanje Kosova, da što prije skine teške okove sa Srbije. Na neki način obje stranu su u pravu, ali izlaz iz ove situacije je delikatniji nego se čini. Za nacionalnu desnicu Tadić nije dobar jer nije spreman ratovati za Kosovo, a za evrokolaboracioniste zato što ne priznaje Kosovo i tako izvuče zemlju iz kosovskog gliba na evropsku autostradu. Sudbina jednog državnika nikad više nije zavisila od raspetljavanja jednog nacionalnog pitanja, kao što i sudbina zemlje nikad više nije zavisila od politike prema tom pitanju. Zbog toga je danas u Srbiji teško biti predsjednik Srbije. Što god da uradi pogriješiće, jer se Boris Tadić danas bori za davno izgubljenu stvar. Ako prizna Kosovo biće kriv za generacije onih Srba koji će doći, jer će im natovariti još jednu nacionalnu frustraciju, a ako ga ne prizna pa ostane bez Kosova biće optužen da je izgubio i Kosovo i evropsku perspektivu Srbije. A to mu dođe na isto. Srbija se danas nalazi između Evrope, kao svoje sudbine, i Kosova, kao svoje starine. U ovako sudbinskim pitanjima u svakodnevnom životu važi princip više korisnosti. Ali šta je u vezi s Kosovom viša korisnost za Srbe i Srbiju? U njega je ugrađen ogroman istorijski i nacionalni interes i emotivni kapital generacija, tako da odluka o tome nije nimalo jednostavna kao što se čini. Nije li i sam slogan "Kosovo je srce Srbije", paradigma tog paradoksalnog platonskog ljubavnog statusa? Kosovo je i stvarno i metaforički još samo u srcu Srba i Srbije. Boris Tadić danas spasava ono što se spasiti može i pokušava riješiti ono što su propustili da riješe svi prethodni srpski političari i državnici nacionalne i komunističke epohe, ali u daleko nepovoljnijim međunarodnim okolnostima po Srbe i Srbiju. Stojeći između dva privlačna politička ideala, postupanje Srbije ima svoju cijenu i realne posljedice.
Zbog toga je danas u Srbiji teško biti predsjednik Srbije. Što god da uradi pogriješiće, jer se Boris Tadić danas bori za davno izgubljenu stvar. Ako prizna Kosovo biće kriv za generacije onih Srba koji će doći, jer će im natovariti još jednu nacionalnu frustraciju, a ako ga ne prizna, pa ostane bez Kosova, biće optužen da je izgubio i Kosovo i evropsku perspektivu Srbije
Jedna od faza u toj borbi je moguća duža stagnacija u praktičnoj nemoći da kratkoročno ostvari bilo koji od ova dva nacionalna cilja. Jesu li Srbi spremni platiti cijenu takve politike? Dvojni suverenitet za sjever Kosova, kao jedno od mogućih rješenja za raspetljavanje srpsko-albanskog čvora, nova je ideja koju je ovih dana iznio predsjednik Srbije Boris Tadić. Po Tadiću ideja državnog vrha je da bude pronađena formula koja bi uvažila realnost na terenu, a ne bi porazila nijednu stranu u istorijskom sukobu. Američki diplomata i bivši regionalni predstavnik UN-a u Kosovskoj Mitrovici Džerard Galuči predlaže da formula "dvojnog suvereniteta" bude primijenjena na status cijelog Kosova. Ideja "podijeljenog suvereniteta" sastoji se u tome da obje strane polažu suverenitet na Kosovo. Suština ovog plana je da Srbija prestane da blokira članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama bez priznanja nezavisnosti Kosova kao države. U nastojanju rješenja za Kosovo posljednjih godina međunarodna zajednica, politički analitičari, stručnjaci za međunarodno pravo i akademski think-thenkovi predlagali su nekoliko modela konačnog statusa Kosova. Najčešće spominjani i predlagani modeli statusa Kosova bili su model Sjeverne Irske u Velikoj Britaniji, Južnog Tirola u Italiji, Olandskih ostrva u Finskoj, Honkonga u Kini i Ugovor o osnovama dvije njemačke države iz 1972. godine. Ovi pobrojani modeli teško mogu biti primijenjeni na Kosovu upravo zbog svojih istorijskih i političkih specifičnosti i različitih, konkretnih okolnosti u kojima su nastali. Jedan od prijedloga rješenja za Kosovo mogao bi biti asimetrični demokratski, bezbjednosni i politički projekat, gdje bi bilo primijenjeno kombinovano rješenje, za sjever Kosova na principu "dvojnog suvereniteta", sličan onom u Andori, a kinesko-tajvanski model za cijelo Kosovo. Pitanje je da li je ovo danas realno i moguće, kad se tome protivi najjača sila svijeta SAD i najjača sila EU Njemačka? Svako rješenje konačnog statusa na ovaj način danas blokiraju SAD i Albanci i to je glavni problem. S Kosovom se ponavlja situacija iz devedesetih godina kada se raspadala SFRJ. Njemačka je požurivala međunarodno priznanje otcjepljenih republika Slovenije i Hrvatske. Sada je više nego jasno da Njemačka sa Angelom Merkel na čelu, koja je nedavno bila u posjeti tamošnjim vlastima, "nameće tempo međunarodnoj diplomatiji" i članicama EU u vezi sa Kosovom. Ili je ovaj prijedlog za Srbiju samo gubitak vremena, dok zemlja ekonomski propada nadajući se evropskim integracijama? Izgleda da Srbija nema drugog izbora osim vještog balansiranja između više nepovoljnih rješenja, istovremeo vodeći proaktivnu politiku očuvanja uloge "igrača za stolom", i čekajući priliku da budu promijenjene geopolitičke okolnosti koje bi joj omogućile odbranu svojih nacionalnih interesa na Kosovu. Pitanje je kao iz onog vica: "Šta radi Čak Noris na Kosovu? Ono šta kažu Amerikanci!" Šta može srpski "Čak Boris" na Kosovu, a da ne bude samo nemoćni lik iz televizijske reklame za mobilne telefone? Možda je vrijeme da se Boris Tadić zaputi u Tiranu, na direktne razgovore sa Albanijom o novoj inicijativi za demokratsko rješenje kosovskog pitanja kao ozbiljnog, evropskog, bezbjednosnog i političkog problema? Za početak je potrebno da Kosovo ne podređuje stranačkim predizbornim kalkulacijama nadolazeće izborne kampanje. A ako izgubi izbore zbog Kosova uvijek će se naći nacionalna desnica koja će, kao što pokazuje istorija drugih naroda i zemalja, uraditi ono što bude nužnost datog trenutka, i sve će joj biti oprošteno. Za utjehu, kao kada je došlo do podjele Indije i odvajanja Pakistana kada je premijer Indije Džavaharlal Nehru tužno konstatovao: "Odsjekli smo glavu da bi smo se riješili glavobolje."
(Autor je publicista)