Segregacija osnovaca bošnjačke i srpske nacionalnosti u odnosu na osnovce hrvatske nacionalnosti u Čapljini konačno se privodi kraju. Zahtjev da djeca - hrvatska, bošnjačka, srpska i ostala - idu skupa u istu školu izgubio je bitku pred stavom da djeca moraju biti etnički i prostorno razdvojena. Tako su se saglasili bošnjački i hrvatski političari na nivou općine, kantona i Federacije. Roditeljima i djeci bošnjačke i srpske nacionalnosti jedino je preostalo da se "povuku" iz Čapljine na novu lokaciju, selo Gubavicu, gdje federalni školski program funkcionira.
Ovaj primjer obespravljivanja iz više je razloga znakovit. Prvo zbog toga što nije izazvao veliku pažnju javnosti, izuzimajući Federalnu televiziju koja je časno nastojala cijelu stvar opravdano "zatalasati". Rijetko se i kod nas dešavalo, kao što je to u ovom događaju, da djeca izgube. Opravdani, ljudski, demokratski, evropski... zahtjevi roditelja i djece su bezočno izigrani, a da se niko zbog toga pretjerano ne uzbuđuje. Navikavamo se na zakidanje osnovnih ljudskih i političkih prava kakvo je pravo na obrazovanje. Više se pokazuje senzibilnosti za humanitarna prava, gdje se nizom uspješnih akcija iskazuje milost i solidarnost, merhamet, prema ugroženim ljudima, bolesnoj djeci, ili čak cijelim kategorijama stanovništva kojima je potrebna pomoć. Ta prevaga humanitarnih nad političkim pravima indikator je redukcije univerzalnog karaktera slobode u našem društvu. I još više i još gore: ona je pokazatelj etniciziranja i teritorijaliziranja naših prava. A šta to konkretno znači? Prava i slobode su određene teritorijom, vlašću i nacionalnošću na način da Bošnjak koji živi u Čapljini ("hrvatska vlast"), a radi u istočnom području Mostara ("bošnjačka teritorija") svakim danom mijenja subjektivno status i pristaje na tu promjenu. U mjestu rada i mjestu življenja ovisno od njegove nacionalnosti njegova prava se subjektivno različito doživljavaju, tumače i provode. U jednom mjestu je ravnopravan ili neravnopravan, a u drugom ravnopravniji. S takvom optikom postalo je sasvim normalno da svaka razina političke vlasti, od općine do države, provodi prava na svoj način i da na to svi pristajemo. Stoga se moglo desiti da općinska, dominantno hrvatska vlast u Čapljini, naprosto etnički diskriminira i deklasira bošnjačku i srpsku djecu, a da se pri tom s tim saglase sve više razine vlasti i međunarodna zajednica. Saglasnost o segregaciji! Jednostavno, istovremeno je dozvoljeno Bošnjacima i Srbima da na svome ekskluzivnom prostoru vrše iste ili slične diskriminacije prema nesunarodnjacima. Sigurno je da "hrvatske vlasti" Čapljine neće ni na koji način reagirati na brutalna kršenja ljuskih prava bošnjačkih povratnika Fazlagića Kule kod Gacka, kao što ni gatačka, "srpska vlast" ne mari za ono malo srpske povratničke djece u Prebilovcima kod Čapljine, a koja su predmet čapljinske segregacije.
Čapljinska dešavanja su ukazala na, moglo bi se bez pretjerivanja reći, Pandorinu kutiju hrvatsko-bošnjačkih problema, na niz još otvorenih međunacionalnih pitanja koja se vješto i dogovorno godinama guraju pod tepih. U međusobnim odnosima federalnih partnera još nema povjerenja i to je ono što najteže opterećuje ovu relaciju. Tu ima primjera sjajne političke, ekonomske i ljudske saradnje na svim razinama, ali istovremeno svjedočimo nepovjerenje, zazor, rezerviranost, tatalnu podijeljenost u domeni vlasti, novca... jednom riječju, cjelokupnog javnog sektora na H i B komponentu, kako to političari vole reći. Zato se moglo desiti da se bošnjačka i srpska djeca Čapljine jednostavno ostave na cjedilu iz razloga što je to "hrvatska zona", tu se "bošnjačka vlast" i "srpska vlast" ne miješaju! Nikakvo zapomaganje roditelja nije pomoglo, čak ni kod OSCE-a! Opredjeljenje da se diljem Bosne i Hercegovine grade odvojeni i različiti kolektivni identiteti posredstvom sistema obrazovanja kao najjače poluge gradnje nacionalne samosvijesti dovoljan je razlog da se i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani prešućuju i dozvoljavaju određene nečasne i zle radnje. Stradanje, omalovažavanje, traumatiziranje, obespravljivanje, asimiliranje i šikaniranje manjine je ukalkulirano u postratnoj bosanskoj nacionalno vođenoj politici. Segregacija i aparthejd: program dvije škole pod jednim krovom je eufemistički naziv za tu radnju. To u praksi znači nešto nevjerovatno. Naime, bošnjačka i hrvatska djeca u pedeset i nešto škola su na takav način potpuno razdvojena tako da im je preostalo da se samo nijemo promatraju; jedni prema drugima se odnose kao prema vanzemaljcima - kao da ne postoje. Nema, niti smije biti, nikakve komunikacije, ne smije se vratiti odbjegla lopta, fudbal... etnička distanca je raširena kao nekad između crnačke i bjelačke djece na američkom jugu. Čemu to vodi? Mislim da to niko tačno ne zna. Ničemu dobrom sigurno ne.
Ovih dana je kod mene diplomirao student iz Žepča s temom dvije škole pod istim krovom. Rezultati su porazni. Prije deset godina etnička je distanca među djecom bila manja nego danas.