Za čekaonice je karakteristična privremenost. To je privremen objekat u kojem čekaju privremeni putnici. Čekaonice se ne održavaju. Niti se čuvaju. Ni razvijaju. One su pune svijeta koji čeka da ode.
Ali ni to nije toliki problem. Veći problem se nalazi u glavama onih što čekaju. Oni ne žive danas i sad. Oni su u čekaonici fizički, a njihove misli su u budućnosti. Razmišljaju šta će kad odu da rade, koga će da vide kad dođu i gdje će da uživaju kad putovanje prođe. Tu čekaonicu sam zamišljao kao neku staru željezničku stanicu u kojoj je zbrka i trka. Dinamika. Buka...
Nisam ni slutio da čekaonica može da bude tog formata da obuhvata cijelu jednu zemlju. Moja iluzija je nestala kada sam vidio da je Bosna u stvari čekaonica naroda. To je, nažalost, u skladu sa istorijom pošto smo imali prapostojbinu naroda, pa vrata naroda, te seobu naroda. Zašto da nama pripadne čekaonica od toliko drugih "narodnih" stvari je očigledno naša stvar.
Naime, gdje god da krenem u BiH - vidim da neko nešto čeka. Nekad su u pitanju krupne stvari, a nekad male, sitne i na prvi pogled nebitne stvari. U svakom slučaju, onome koji trpi radnju čekanja su veoma bitne.
Neko čeka platu, a neko čeka ratu. Drugi čeka kredit, a treći čeka posao. Uplatu. Pregled. Ispit. Nedjeljom u dva. Utisak nedelje. Zvezdu za prvaka...
BiH čeka Evropsku uniju. Konstitutivni narodi imaju planove dok u BiH čekaju Evropsku uniju. Srbi čekaju nezavisnost, Bošnjaci čekaju unitarnu Bosnu, a Hrvati čekaju čudo. Sejdić i Finci čekaju da uđu u Ustav. Brčko čeka kraj arbitraže. Očigledno da je doba čekanja u punom naletu...
Dok čekamo, mi se žalimo i kukamo da bi nam taj period prošao brže. A pošto nikako da prođe onda se tonalitet pojačava.
Da konkretizujem. Svi smo ovdje tijelom. A mislima smo u budućnosti. Ovdje nam nije dobro, ali će nam zato biti bolje u budućnosti. Stvarno? Možda, jer budućnost, posebno berićetna, nije zagarantovana stvar. Naši planovi su naši, ali je svijet zajednička stvar, tako da se gotovo uvijek naši planovi povinuju svijetu. Mi nikako da skapiramo da voz neće doći i da ćemo u našoj čekaonici biti veoma dugo. Mada je ljudski nadati se...
Naša BiH čekaonica je privremeno stanje. Privremeno rješenje. A privremena rješenja teže da, vremenom, budu stalna. I zato mi živimo u čekaonici i čekanju.
Neko bi, ko nas ne zna, rekao: "Pa oni su svi zajedno žrtve". I jesmo. Naravno. Ali samožrtve. Žrtve svoje iluzije.
Matica po kojoj mi postajemo žrtve je sljedeća: Evropa, država, vlada, opština, direktor, roditelji i ostali su dužni da nam pomognu. Da nam nešto obezbijede. Uvijek neko treći, često u hijerarhiji iznad nas, nam mora nešto da učini. Jer mu je to obaveza. I mi čekamo da svoje obaveze prema nama ispune. A naša obaveza - je čekanje... E, to je format naše iluzije.
Ona će nas pratiti kao kakva ružna sjena sve dok ne skapiramo da svoje probleme moramo sami da rješavamo. Da svaki pojedinac treba da rješava svoj problem. I kada bismo to radili onda bi taj zbir pojedinaca koji rješavaju svoje probleme u stvari bila Republika Srpska/BiH sa daleko manje problema jer je RS/BiH zbir svih nas.
Činjenica je da, dok mi čekamo pomoć sa strane, za to vrijeme ljudi u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj trče. Trče za svojim znanjem, strukom, svojom srećom. Trče van svojih država i u svoje države. Sve nam to govori o jednom svijetu dinamike i brzine. Kad pređemo granicu naše zemlje.
Kad se vratimo, shvatimo, da se ono što smo izgubili u prethodnom periodu ne mjeri pasivnošću i očekivanjem pomoći. Mi smo izgubili osjećaj zajedničke svrhe. I taj osjećaj moramo izgraditi ponovo.