Kada se ovih dana prisjećamo osnivanja prve jugoslavenske državne zajednice prije devedeset godina, navire nam niz povijesnih činjenica. Kakve činjenice i kakve emocije mami ova obljetnica zavisi od slučaja do slučaja, od pojedinca do pojedinca, od naroda do naroda.
U svom dvostupnom obliku - kao kraljevina i kao socijalistička država - Jugoslavija je i za povijesno relativno kratko vrijeme trajanja uspjela da svakom od njenih naroda bude i majka i maćeha, a to je ono što ovog puta želimo naglasiti. Uzmimo za primjer samo Srbe. Njihova politička volja bila je odlučujuća u obje Jugoslavije.
U očima dobrog dijela nesrba i prva i druga Jugoslavija su se i održavale ili kao proširena Srbija ili kao smetnja toj "Velikoj Srbiji". Nemali broj Srba se baš tako i ponašao, naročito za razdoblja prve Jugoslavije. Istovremeno opseg odnosa prema toj zajednici se vremenom radikalno mijenjao. Srpska politička volja je predvodila centralistički i unitaristički blok snaga koje su na tradicijama stvarnog ili izmišljenog, ali u svakom slučaju ideološkog jugoslavenstva, nastojale svim sredstvima održati Jugoslaviju na način osujećivanja svih nacionalnih težnji i separatizama. Istovremeno, u jednom drugom vremenu tvrdilo se da je srpski narod ugrožen u svakom obliku jugoslavenske zajednice, da je ostao bez vlastite države koju je on unio u tu državnu zajednicu 1918. godine, da "gubi u miru ono što dobiva u ratu", počevši posezati za "institucionalnim i vaninstitucionalnim oblicima" promjene ustavnog poretka zemlje.
A da i ne spominjemo Hrvate, čija je inteligencija još u 19. stoljeću bila predvodnikom južnoslavenske, a početkom 20. i jugoslavenske ideje, te da bi se u razočeranju ostvarenim snažno okrenula protiv tog modela. Bacati se danas kamenom na to nasljeđe jednostavno nije pristojno.
Bez obzira na to što narodi koji su činili Jugoslaviju više nisu u zajedničkom političkom okviru njihovo političko, kulturno, ekonomsko, dobrim dijelom jezičko i reklo bi se svako drugo zajedničko - komšijsko i susjedsko, prijateljsko i neprijateljsko - življenje i djelovanje time ne prestaje. Geografija i etnologija su jednostavno neumoljive.
Svima nama svježe sjećanje komunističke Jugoslavije prepuno je iskustava na koja se valja bar osvrnuti. Jugoslavija je kao komunistička država, kao vrijednosna vrhunska i ideološka neupitnost, dakle kao ideja, već početkom sedamdesetih godina prestala postojati. Već tada se pokazalo da ona nije riješila nacionalno pitanje u tako nacionalno složenoj državi gdje je to pitanje svih pitanja. To što je na njegov uštrb rješavano socijalno pitanje, i to vrlo uspješno, nije joj davalo povijesno opravdanje.
Povijest stalno potvrđuje da je nacionalno pitanje ovdje prioritetnije od socijalnog, odnosno, rješavanje jednog ne može nadomjestiti nerješavanje drugog i obrnuto. Jugoslavija sljedećih dvadeset godina opstoji kao cjelina, kao država, ne usljed ideologije koja je bila nedjelatna i mrtva, već zahvaljujući čvrstom i naslijeđenom ustroju društva, mehanizmu partije, vojsci i policiji, koji po inerciji žive i bez svoje idejne izvornosti i moći stvaralačke energije. Šta nam ovo iskustvo u današnjim bosanskohercegovačkim prilikama znači? Samo jedno - nacionalno pitanje je naše najprioritetnije pitanje. Na nama samima je da ga što prije pravično riješimo.
Mi smo imali i zajedničku državu i zajedničku monetu i zajedničko tržište i zajedničku vojsku i zajedničko obrazovanje, sve do zajedničkih brakova, ali nismo imali demokratski ustrojen i institucionalno stabiliziran sistem naših međusobnih odnosa. Bosna i Hercegovina nikada, ni u svoje srednjovjekovno kraljevsko doba pa ni danas, kao samostalna i suverena država, nije bila Jugoslavija, niti to jednostavno može biti. Tu se radi o raznorodnim fenomenima. Paralele između njih se mogu i treba da se postavljaju samo na razini principa, a ne na razini stvarnosti, te obrazaca koji su povijesno jedinstveni i neponovljivi. Princip pune ravnopravnosti ljudi, naroda i građana, formula je održivosti svake ljudske, odnosno, političke zajednice. Šta nam iskustvo Jugoslavije o tome kaže? Svako narušavanje principa jednakopravnosti je kratkotrajno i za stranu koja ga čini kontraproduktivno!