Naša javnost je, sa izvjesnim nadama i velikim povjerenjem, jedno duže vrijeme pratila rad institucije Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine i doživljavala njegove izjave i dokumente kao znakove nade.
Mislili smo da će članovi tog vijeća, slijedeći načela svojih religija, naći načina da unesu više razumijevanja i tolerancije u djelovanje crkava i vjerskih organizacija u našoj zemlji uopće, a zatim da će izvršiti utjecaj na mišljenja i djelovanja vjernika koji eventualno slijede stavove svojih crkava. Javnost je znala da se mnogi problemi naše zemlje i njenih stanovnika korijene u namjerno i godinama proizvođenoj religijskoj netrpeljivosti (ona je nekada imala navodnu oslobodilačku ulogu), koja je sama po sebi antireligijska i koja s pravom sadržinom religioziteta svih velikih religija nema ništa zajedničko, ali koja, ako se religija zloupotrebljava i ako se, umjesto načela bezinteresne ljubavi u ime Boga, propovijeda načelo mržnje i netrpeljivosti prema pripadnicima drugih vjera, i da, ako se, kao dobra i bogougodna djela, promoviraju i nagrađuju djela koja su izraz bilo koje vrste netrpeljivosti i mržnje među ljudima, te ako se dopušta da se netrpeljivost iz drugih sfera društvenog, i osobito iz političkog života, prenosi i na religijski plan, može da izazove velike probleme i tragedije koje daleko prevazilaze sve ono do čega uobičajeno dovode politički konflikti.
Svi religijski ratovi u Europi i u svijetu uopće, na to jasno ukazuju i opominju nas da izbjegavamo takve situacije. Najbitniji izvor takvih situacija u novovjekovnoj historiji je svakako povezanost religije i politike i to u oba smisla, i u smislu političke antireligoznosti i religijske politike, a kod nas je politika u velikoj mjeri, kao nacionalna politika, nastala u svezi sa religijom, ukoliko su religije na našem prostoru, a osobito na prostoru na kojem su nastajale srpska i hrvatska nacionalna politika, bile usko povezane s religijom. Za razliku od mnogih europskih nacija, u kojima postoji unutarnja vjerska bifurkacija, kod nas je došlo do neprirodnog fenomena potpunog spajanja nacije i vjere, do religijsko-nacionalne unifikacije, tako da se i politika teško razlučuje od vjere, kao i što se vjera teško luči od politike. Tu činjenicu dokazuju svi ratovi na našem tlu koji su vođeni tokom 19. i 20. vijeka, a zadnji ponajviše. Kad se ima u vidu ova genetska povezanost nacionalne politike i vjere na našem prostoru i kad se uzme u obzir i bitna činjenica da su međureligijske netrpeljivosti i mržnje na neki način stopljene s nacionalno-političkim netrpeljivostima i mržanjama i da su zbog toga obje proizvodile daleko teže učinke i sa daleko težim posljedicama po ljude, a da je religijska mržnja uvijek dublja i teža i od svake političke netrpeljivosti, tada se mogu koncipirati okolnosti koje proizvode ovako tragična zbivanja kakva smo imali u našoj zemlji.
Opasnost od širenja religijske netrpeljivosti i mržnje je utoliko veća i dublja, jer su religija i osjećanja koja se javljaju u vezi s njom mnogo dublje ukopana u ljudska bića nego što je to slučaj s političkim idejama i političkim interesima i jer se političke ideje i interesi mijenjaju mnogo brže i lakše nego vjerske ideje i interesi, a religijske predrasude se mnogo duže održavaju nego bilo koje druge, tj. te predrasude, kada jednom nastanu, teško se mijenjaju i ispravljaju. Zar o tome ne govori dovoljno jasno odnos kršćanstva prema jevrejstvu stvoren na predrasudi da su Jevreji krivi za smrt božjeg sina i boga kršćanskog Isusa Krista. Trebalo je gotovo 2.000 godina da se ova predrasuda ukopana u religijske umove i osjećanja ispravi, barem u načelu, a kada će se to dogoditi i stvarno i kada će definitivno nestati osjećanje mržnje prema Jevrejima, to tek ostaje da se vidi. Kao što se zna, kršćanski svijet i njegovi politički koncepti su proizveli antijevrejstvo i antisemitizam uopće.
Slično je i sa predrasudom koja se u našem političkom i duhovnom prostoru stvorila prema muslimanima i koja sva zla ovog svijeta veže za borbu "krsta časnog i poganog polumjeseca", kako se to simbolički kaže u tradicionalnom načinu mišljenja poniklom uglavnom u samostanima i manastirima na našem duhovnom i kulturnom prostoru. Njihova identifikacija sa Turcima, koja je dvostruka greška, budući da za ulogu Turaka na našem prostoru i u našoj historiji nije najbitnije to da su oni bili muslimani (oni islam nisu širili ognjem i mačem niti su istrebljivali pripadnike drugih vjera, kako se to lažmo predstavlja u ideologijama istog osnovnog porijekla), nego da su bili nosioci jednog drugog vladarskog načela, načela multilateralnog Osmanskog carstva. U kontekstu te ideologije i upotrebe vjere kao njenog posrednika, oproštene su i zaboravljene sve ranije borbe slavenskih država protiv Rima i Vizantije, a sva energija historijske mržnje je koncentrirana, ne samo na Turke nego prije svega na islam. A takvi pogledi su apsolutna greška i falsifikat koji su proizvele historiografije nacionalizma i ona je proizvela toliko prerasuda prema slavenskim muslimanima, da su one, čak onda kada od Turaka nema više ni traga ni glasa i kad se sa stvarnim Turcima i ostalim muslimanima u svijetu stvaraju veoma bliski prijateljski odnosi i danas, u 21. vijeku, jedan od bitnih motiva socijalnih, duhovnih, kulturnih i političkih mjera političke i druge segregacije, a da ne govorim o drugim vidovima pokušaja njihove izolacije sve do potpune eksterminacije.
Zadnji rat nas je lišio svake iluzije u prirodu ovdašnjih politika i u njihovu čvrstu ukorijenjenost u vjeri i vjerskim predrasudama prema drugim narodima i vjerama. Upravo, imajući to u vidu, naša javnost je i očekivala mnogo od stvaranja ovog Međureligijskog Vijeća, smatrajući da bi ono, ukoliko je njegova glavna zadaća razvijanje religijske trpeljivosti i tolerancije, moglo mnogo značiti za poboljšanje općeg stanja u društvu i odnosima među ljudima, pa tako i u oblasti međunacionalnih i političkih odnosa, a prije svega započinjanje procesa iskorjenjivanja vjerske mržnje i njene političke zloupotrebe.
Nažalost, dugogodišnje prazno sastajanje i donošenje deklaracija i stavova koji sadrže opća mjesta, a bez ikakve stvarne refleksije na aktualna stanja odnosa u religijskom, duhovnom i kulturnom i uopće društvenom prostoru koji nam je, također, zajednički, kao što je to i ova zemlja, i konkretizacije i osude ideja i postupaka i drugih akata mnogih pripadnika svih danas ovdje prisutnih religija, koji protivurječe međureligijskoj trpeljivosti i toleranciji, kao jednom od najbitnijih teoloških i duhovno-kulturnih i civilizacijskih zahtjeva našeg vremena, razočaralo je bosanskohercegovačku javnost. To razočaranje ide do te mjere da ona danas ne pokazuje više gotovo nimalo interesa za sastanke, vijećanja, stavove i izjave vjerskih lidera, kako je to u početku bilo. Jednostavno, ona im više ne vjeruje. Štaviše, u javnosti se stvara utisak da su se sami ti lideri, zajedno sa svojim vijećem, duboko umočili, ako ne već i utopili, u retoriku i logiku nacionalno-političkog mišljenja i postupanja i da njihovo vijeće više nije institucija iznad primitivizma naše nacionalne politike, da nije izvor nade, nije institucija koja bi mogla biti korektiv netolerantnih mišljenja i postupaka, nije mjesto gdje će takva mišljenja i postupci doživjeti prvu i najbitniju osudu, nego samo još jedan dokaz više koliko je naša situacija beznadna i koliko ovaj bezdan nemorala i nasilja svake vrste guta sve, pa i takve institucije kakva je Međureligijsko vijeće.
U našoj zemlji se događalo da se masovno i sistematski ruše bogomolje drugih vjera i da se uništavaju svi materijalni i duhovni znaci postojanja drugih. To su bogohulna djela u svakom pogledu i sa svaklog normalnog i ljudskog mjerila, odnosno to su djela koja su suprotna osnovnim intencijama bilo koje svjetske religije. Takvi postupci bi morali biti osuđeni od svake religije, posebno onih religija koje se međusobno priznaju, uvažavaju i koje polaze od načela jednakih prava različitih vjera na egzistenciju i poslanje u ovom svima nama zajendičkom svijetu, a osobito od religija koje svoju djelatnost utemeljuju na Kristovom načelu ljubavi. Nažalost, vodeći krugovi naših religijskih zajendica, obje kršćanske zajednice u prvome redu, jer su pripadnici obje kršćanske crkve kod nas najviše rušili muslimanske vjerske objekte, ali i kršćanske objekte različitih provenijencija, nisu ni prstom makli kad su pripadnici njihovih vjera i u ime njihovog boga, vršili takva bogohulna djela, a to nije našlo, makar i naknadni odjek ni u radu Međureligijskog vijeća, koje je moglo barem formirati Komisiju za ustanovljenje istine o rušenju religijskih objekata i uništavanju religijske duhovne baštine na tlu naše zemlje.
Poznato je da je tokom rata bilo više slučajeva prozelitizma. Prozelitizam, onaj nasilni i pod prijetnjom smrtne opasnosti ili uopće pod prijetnjom koja ima egzistencijalni smisao, nije nešto novo na našem prostoru. Prozelitizam je bio sastavni dio politike requonquiste i nasilnog procesa religijskog homogeniziranja i nacionaliziranja prostora još od vremena Kandijskog rata u Dalmaciji i Lici, zatim od Velikog bečkog rata i ratova u 19. vijeku na prostoru Srbije, a prozelitiska akcija, tj. primjena principa Cuius Regio Eius Religio je u mnogome mijenjala vjerska i nacionalna stanja na našim prostorima u zadnja dva vijeka. Zadnji put je, kao sastavni dio nacionalne politke, ovaj tip akcije primjenjivan masovno tokom Drugog svjetskog rata i to od strane ustaškog režima (pokrštavanje pravoslavnih na tlu tadašnje Hrvatske), kao i u nekim graničnim regijama Bosne i Hercegovine prema Crnoj Gori. Nažalost, mada se pokazalo da takva politika ne daje više one rezultate koje je davala tokom 17. i 18. vijeka i da je bila osuđena kao dio istrebljivačke genocidne politike uopće, ona je primjenjivana u Hercegovini i tokom ovog zadnjeg rata. Piscu ovih redova je poznato oko 800 slučajeva prozelitizma u toj regiji. Štaviše, ne samo da su kršteni ljudi nego je pokrštavana i zemlja, što je osobito ekstremni oblik odnosa prema ljudima u miješanim društvima, gdje je svaki jednostrani korak samo izvor budućih nevolja. Pokrštavanje zemljišta podizanjem velikih krstova na istaknutim i dominantnim kotama određenog prostora, nije ništa drugo nego davanje signala da je taj prostor rezerviran samo za određenu vjeru, da je određenog karaktera i da drugi nemaju na njemu mjesta, da to nije prostor za njih. Jer, kud bi nas odvele eventualne recipročne akcije svih religijskih skupina koje legalno i legitimno djeluju u našoj zemlji. A ove akcije vode religijski krugovi.
Naravno, ima mnogo znakova da se religijske organizacije aktivno miješaju u politički život i da se čak žele postaviti preko svojih najistaknutijih predstavnika, kao nacionalno-politički lideri, kao kuratori nacionalnih interesa, a pod izgovorom brige za interese naroda. Sve to govori da Vijeće u stvari izbjegava prava i stvarna pitanja i da ono, zapravo, predstavlja jednu od mnogih dekorativnih institucija navodne demokratije kojom se stvara lažna slika stanja u ovoj zemlji, umjesto da svojim autoritetom poradi na izmjeni stvarne slike koja je već za obične građane željne mira i reda, nepodnošljiva. Vjerski lideri će se, vjerovatno, i nadalje sastajati, vjernici će se i nadalje mrziti, jer mi smo i ne znajući došli do najnižeg praga duhovne i religijske identifikacije koji je u civiliziranom i kultunrom društvu moguć, tj. do stanja u kojem nivo mržnje koju osjećamo prema drugima određuje rang našeg identiteta i naše vjere i našu vrijendost kao vjernika navodne vjere ljubavi i prijateljstva među ljudima - ironično i tragično.