Krajem maja 1991. godine Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija imala je vrednost od pet milijardi petsto miliona američkih dolara. Ovu brojku o kojoj se u poslednoj deceniji i po pričalo, a nikada, čini mi se, do kraja objasnilo, izneo je, pre par dana, bivši slovenački predsednik Milan Kučan u intervjju za jednu podgoričku televiziju.
Evropska zajednica (tada još nije bila Unija), ovu sumu je nudila poslednjem predsedniku Saveznog izvršnog veća Anti Markoviću, a i ubrzan ulazak u zajednicu. Ovaj predlog su izneli tadašnji predsednik evropske komisije Jaques Delors (Žak Delor) i luksemburški premijer i predsedavajući Saveta Evropske zajednice Žak Santer. Naravno, oni nisu nosili pare u koferima već u ponudi povoljnih kredita za nužne reforme i sistema i države.
Kada iz sadašnjeg vremena posmatramo takvu ponudu čini mi se da je bila vrlo ugodna. Ali danas je danas, a tada u vunenim vremenima ocena Evropske zajednice je bila pogrešna. Jer Ante Marković više nije bio partner za pregovore i centri odlučivanja bili su na drugim adresama. Da su i Evropska zajednica i SAD išli u istinske centre moći u tadašnjoj federaciji mogli bi sprečiti mnogo zla na ovom tlu. A nisu. Možda ćemo jednog dana saznati i istinsku i realnu cenu raspada. Možda je bila ponuda nedovoljno visoka, možda ideja evropske zajednice predaleko, ali jedno će biti uvek pitanje, zašto nije niko istinski sprečio rat.
Danas, kada se čeka odluka o statusu Kosova, zapravo pet velikih koji imaju pravo veta u Savetu bezbednosti Ujedinjenih naroda, opet se postavlja pitanje cene. Martti Ahtisaari je, na primer, izjavio u ljubljanskom listu `Delo`, da je jedan od razloga, zašto mora Kosovo steći nezavisnost i to da može Priština postati član Međunarodnog monetarnog fonda MMF i Svetske banke. Novac koji će tamošnja vlada time dobiti treba biti usmere za obnovu i razvoj vlastite industrije, za eksploataciju velikih zaliha uglja, za izgradnju termoelektrana. Koliko je to milijardi finski diplomata nije rekao, ali je izneo i drugi deo ponude.
Na pitanje da li vidi Srbiju i Kosovo zajedno u Evropskoj uniji, on je odgovorio potvrdno uz napomenu da moraju i Srbija i Kosovo zadovoljiti sve uslove, ali, prema njegovim rečima, Beograd bi mogao dovoljno brzo dobiti status kandidata za ulazak u Uniju. Da li je to adekvatna cena?
Milan Kučan, koji je decenijama aktivno učestvovao u politici regiona, upozorio je u pomenutom intervjuu da međunarodna zajednica ne sme da dozvoli, da bi se što se tiče pitanja statusa Kosova, Srbija osećala pobeđeno. Ovo bi prouzrokovalo nove konflikte u regiji. `Ni Koštunica ni Srbija ne mogu prihvatiti gubitak Kosova, ako se ovo razume kao gubitak. Ako bilo koji narod, i srpski, doživi gubitak dela teritorije kao dela suverene države, onda nešto takvo ne može prihvatiti.`
Prema njegovom mišljenju, još nije bilo učinjeno sve da pitanje Kosova ne bi bilo shvaćeno kao gubitak. `Ujedno se postavlja pitanje da li je moguće razgovarati o drugim rešenjima, koja bi bila sretnija i bolja`, upozorio je čovek o kome niko, pa ni veliki sa pravom veta, ne mogu da kažu da ne poznaje region i međunacionalnu politiku.
Zato je sečenje Gordijevih čvorova uvek samo privremeno rešenje onih koji imaju u datom trenutku najveću moć. A svi oni i sa jedne i sa druge strane odluke, ipak, moraju živeti jedni sa drugima, kao što su živeli kada su na ovim prostorima bile neke druge međunarodne zajednice i kao što će živeti kada svih nas, pa i današnje međunarodne zajednice, neće više biti ovde.