Često mnogi političari iz Republike Srpske govore da su sarajevski vodeći ljudi za centralizaciju, što će reći da se zalažu da sva vlast uđe u njihove ruke, da se ukine RS. Moguće da političari u Federaciji BiH tako nešto i maštaju, kako bi oni bili vlasnici cijele zemlje, ali iako je većina od njih glupa, ipak nisu mahniti, jer dobro znaju da je sadašnja organizacija u zemlji dogovorena u Dejtonu. A, da bi se Dejtonski mirovni sporazum mijenjao, potrebno je ispuniti mnogobrojne uslove, a kao osnovni je da se predstavnici tri naroda dogovore. Tako je priča o sarajevskoj centralizaciji države samo govor da se zabavlja narod, isto tako kao i namjera da se ukine Republika Srpska.
Koliko je to sve pitanje najobičnije retorike govori i činjenica da je sama Federacija BiH decentralizovana, sastavljena od deset kantona. Kao i većina evropskih država što su podijeljene na regije i oblasti, osim možda Francuske, koja se i dalje drži centralne vlasti koncentrisane u Parizu, tako i Federacija ima svoje dijelove koji imaju samoupravnu lokalnu vlast. To je u principu veoma dobro, jer stanovnici pojedinih kantona najbolje znaju šta im je potrebno, a ne da im to diktiraju iz neke centrale. Osnov za njihovu samostalnost nelazi se u budžetu, koji sami formiraju i sami raspoređuju.
Naravno da ta decentralizacija na deset kantona ima i svojih manjkavosti. Politika u oblasti zdravstva, obrazovanja i kulture nalazi se u rukama kantonalnih vlasti, pa su tu vidljivi nedostaci. Zna se da je filmska industrija najskuplja umjetnička djelatnost, ali kod nas za snimanje filmova finansijsko opterećenje jedino podnosi Sarajevski kanton, koji je, istina, najbogatiji, ali bi dobro došla i participacija drugih kantona. Ne može se, takođe, okrivljivati centralana vlast u Federaciji zato što u mnogim kantonima djeca idu u podijeljene škole, posebno hrvatske i posebno bošnjačke, što je izraziti primjer aparthejda.
Po svemu ta primjedba da federalni političari žele da uspostave centralizam u državi ne odgovara istini. Možda postoje puste želje, ali stvarnost je sasvim drugačija.
Međutim, ako bolje sagledate kako je ustanovljena Republika Srpska, proizlazi da je ona unitarna tvorevina. Ono što se odluči u Banjaluci važi za cijelu teritoriju, nema odstupanja. Mnoge opštine nemaju dovoljan broj poslanika u Narodnoj skupštini, a izvjestan broj ih nema nikako. Uticaj provincije je zanemariv, pa stanovnici u malim mjestima zavise od dobre volje centrale hoće li im šta finansijski pomoći. Pa tako imamo nesrazmjer u razvijenosti, jer Banjaluka i neki drugi veći centri napreduju, a mala mjesta su potpuno zaboravljena. Šta se dešava u Ljubinju, Kalinoviku, Rudom, Čajniču i Šekovićima malo koga u RS interesuje.
U tako unitarno organizovanom entitetu svu vlast ima ona partija koja je najviše glasova dobila na izborima, pa nema prigovora uopšte za bilo kakve odluke vladajuće stranke. Na taj način je sada besprigovorna SNSD i njen predsjednik Milorad Dodik. Sve zavisi od prvog čovjeka ove stranke, cjelokupan politički pravac.
Koliko je Milorad Dokik uzeo potpuno vlast u svoje ruke, pokazuje i primjer od prije sedam dana. Na TV RS organizovan je razgovor o aktuelnoj situaciji, koji je vodila urednica Vanja Furtula. Tokom cijelog razgovora ova novinarka slabo je uspijevala da nekom od prisutnih visokih funkcionera SNSD-a postavi pitanje, jer prvi čovjek ove partije nije joj to dozvolio. Milorad Dodik je vodio emisiju. Na taj način ovaj političar smatra da treba da vodi cijeli entitet, pa i samu novinarku.
Nesporna je činjenica da je SNSD dobio najviše glasova, te na taj način prvi čovjek ovog entiteta smatra da je on taj koji je dobio svu vlast, pa može da se ponaša kako mu volja, a često mu je volja da bude neukusan. Izgleda da takvo ponašanje narod u Republici Srpskoj voli.
Zanimljivo je da narodne mase na ovim balkanskim prostorima više uvažavaju odlučne i bezobrazne političare nego što imaju naklonost prema onima koji se ponašaju diplomatski. Lijepi maniri nemaju mnogo efekta kod naroda, mnogo im se više sviđaju oni drugačiji, oni koji su u stanju suparniku sasuti sve u glavu.
Ne bi bilo na odmet da i RS malo više bude federalna, da malo više imaju prava i oni stanovnici koji su daleko od Banjaluke. Uređenje jedne države između unitarne vlasti i federalne uveliko zavisi od posjedovanja mjere. Centralizam je preživjela forma, a federalizacija s mnogobrojnim samoupravnim lokalitetima ima nedostataka kada se pretjera, naročito što je taj oblik dosta skup. Ne bi trebalo da se naša vlast gađa unitarizmom ili otcjepljenjem. Samo ganjaju vještice.