Sljedeća rečenica će vjerovatno zvučati čudno, bar od strane nekoga ko sebe smatra liberalom, ali što se duže bavim ekonomijom, sve sam uvjereniji da je centralno planiranje privrednog razvoja ključna tačka u kojoj se razlikuju uspješne od neuspješnih ekonomija.
Sve uspješne ekonomije su planske (uključujući i kapitalističke)!? Čak i najliberalnije ekonomije su sačinile plan kako da planova više ne bude!?
Međutim, kada govorim o centralnom planiranju kod nas, ja ne mislim na starateška opredjeljenja (stretegije tranzicije), kako su to radile Estonija i Slovenija, ili strateške grane i NIR, kako to radi Francuska (petoljetke) i sve druge razvijene zemlje. Kada je trebalo da donesemo naša strateška opredjeljenja (tamo negdje početkom ovog vijeka) mi smo podbacili, pokazavši se naivcima u zemlji ograničenog suvereniteta.
U međuvremenu nam je suverenitet kako-tako ojačao pa nam sada ostaje da se izvlačimo iz blata, oslanjajući se na nešto nalik centralnom planiranju, a što bi se moglo nazvati i nizom povezanih akcionih planova i projekata. Drugačije rečeno, državi koja ima stanovnika koliko i neki gradovi srednje veličine u svijetu odgovara i mnogo prizemnije centralno planiranje. Naš problem je što su komunisti kompromitovali ideju centralnog planiranja detaljisanjem u relativno velikim ekonomijama i insistiranjem na državnom vlasništvu, dok su je postkomunističke vlasti odbacile kao recidiv prošlosti nikada do kraja ne shvatajući šta ona zapravo znači.
Jedan moj kolega s fakulteta je to lijepo definisao - lijeva kriza ili desna paraliza. Tako već sedamdesetak godina živimo izvan ekonomskog mainstreama, konstantno lutajući previše lijevo pa previše desno. A šta je zapravo centralno planiranje?
Centralno planiranje odbija da bude rob ideologija. Ono definiše cilj razvoja ili više njih (npr. puna zaposlenost, uravnotežen trgovinski bilans itd.), identifikuje resurse i traži najbolji put da zacrtani ciljevi budu ostvareni. Idealno je za male države i entitete, jer konkretizuje mjere ekonomske politike na način na koji stretegije i politike nisu u stanju. Možda je najbliže programima i akcionim planovima, ali je još detaljnije i u isto vrijeme sveobuhvatnije. Centralno planiranje praktično priznaje koliko smo mali. Treba istaći da su izvršne vlasti i do sada imale kontakte sa konkretnim privrednim subjektima i povlačile poteze, ali pri tome nije bilo mogućnosti da se svakom privredniku priđe "pripremljeno".
Bitno je istaći da centralno planiranje nije negacija tržišta. Ono može kombinovati krajnje liberalne mjere u određenim segmentima privrede (ili čak u svim), sa intervencionizmom i protekcionizmom u drugima. Ono je pregovaračka baza vlasti sa privrednicima (domaćim i stranim). Doduše, da se ne lažemo, većina prvorazrednih stranih firmi neće ni pristati da razgovaraju s nama, ali nam i tada centralno planiranje može pomoći da im uputimo jednostranu ponudu koja će sadržati sve što njih vjerovatno interesuje.
Centralno planiranje odbija da bude rob ideologija. Ono definiše cilj razvoja ili više njih, identifikuje resurse i traži najbolji put da zacrtani ciljevi budu ostvareni
Možda će se neko zapitati otkud sada tema centralnog planiranja? Pa privredna situacija u zemlji je dosta teška i građani očekuju brže odgovore. Korijeni sadašnje situacije vežu se za početke tranzicije, kada smo se opredijelili za put razvoja baziran na jednoj ideologiji, nespremni da tu ideologiju dosljedno slijedimo. Tako već dvadesetak godina živimo u uvjerenju da će liberalizam riješiti sve naše ekonomske probleme. Što je najzanimljivije, potpuna liberalizacija bi to vjerovatno i učinila, ali uz duži period čekanja i značajne socijalne žrtve (žrtve prilagođavanja). Mi nikada nismo bili spremni (ni građani ni političari) da te žrtve i prihvatimo, pa o liberalizmu samo pričamo dok prebivamo u jednom kvaziliberalnom, antiplanskom status quo sistemu.
Zanimljivo je i pitanje zašto bi kod nas žrtve bile velike kada bi smo se opredijelili za dosljedni liberalizam? Ukratko, nama na ovim prostorima (Balkana, jugoistočne Evrope, kako hoćete) već decenijama niko ozbiljan ne vjeruje. Morali bismo biti liberalniji od Hong Konga, i to jedan duži period, da bi nam neko povjerovao (prije svega domaći i strani investitori) i onda da dođe (ili izađe iz sjenke) da iskoristi naš liberalizam ne tražeći bilo kakve druge ustupke.
Inače, ovaj problem nedostatka povjerenja je dobro poznat svim ekonomistima sa ovih prostora koji su pokušavali da vode neku ekonomsku politiku. S njim su se susretali još Ante Marković i Dragoslav Avramović, o njemu je pisala Dijana Dragutinović govoreći o problemu inflatornog targetiranja u Srbiji ili Velimir Šonje u opisu problema HNB-a u vođenju restriktivne monetarne politike.
I upravo zbog toga kod nas ekonomske politike, generalno, ne funkcionišu na zadovoljavajući način. To nas tjera da problem nedostatka povjerenja rješavamo na specifičan način, tražeći prečicu, odnosno izvrćući svu logiku privrednog razvoja koju smo slijedili do sada.
Pa umjesto da vjerujemo u slobodno tržište ili svemoćnu državu, koji će sami po sebi uposliti resurse, hajde da krenemo od dna. Definišimo koliko to nezaposlenih stvarno imamo (cilj puna zaposlenost) i šta znaju da rade (rad kao resurs). Pokucajmo onda na vrata onim domaćim ili stranim firmama (stotinama njih) za koje vjerujemo da imaju potencijal da ih zaposle u promijenjenim okolnostima. Pa ako su strane firme spremne da dođu i rade ovdje, ispunimo te njihove zahtjeve, ali bez novčanih davanja. Ako se pak uzdamo u domaće firme, pitajmo ih kakva im zaštita treba i kako da im državu skinemo s vrata (ovo je, naravno, simplifikacija i resursa i metoda). Iz prethodnog vidite u kom smislu centralno planiranje postaje pregovaračka baza i zašto može čak da podstakne liberalizaciju društva. Ukratko, centralno planiranje bi trebalo da spusti donošenje odluka na onaj nivo na kome ih privrednici donese. Ključno je da centralnom planiranjem vlasti pred sebe postave jasne ciljeve i da prihvate da se i same mijenjaju na način na koji ispunjenje tih ciljeva bude zahtijevalo. Neki potezi vlasti Republike Spske pokazuju da se razmišlja u tom pravcu (kao što je preduzeće "Nikola Tesla").
(Udruženje ekonomista RS – SWOT)