Rijetko je koji potez "seoske lude" Siniše Vučinića izazvao toliko reakcija u BiH i Srbiji kao što je formiranje Inicijativnog odbora nevladine organizacije Srpski četnički pokret Republike Srpske u Trebinju. Najavljeno je tada, a ima od toga i više od mjesec dana, osnivanje nastavnih centara za obrazovanje mladih četnika, a jedan od njenih osnovnih ciljeva biti će njegovanje i baštinjenje četništva kao "najznačajnije i najsvjetlije srpske tradicije i promocija četništva kao ideologije budućnosti".
Prema Vučinićevom planu, pored Trebinja nastavni centri bi trebalo da budu osnovani još u Banjaluci i Istočnom Sarajevu, u kojima će se obrazovati mladi od 16 do 22 godine. Sve što se kasnije dešavalo liči upravo na još jednu u nizu crnohumornih epizoda iz javnog djelovanja samoproglašenog četničkog vojvode Vučinića, koji je tokom političke karijere bio ultradesničar, monarhista, metafizičar, radikal, ljevičar. Vučinić je prije dva dana uhapšen zbog prijetnji Žarku Koraću i Milošu Vasiću, a prije dvije godine bio je uhapšen u Novom Sadu u trenutku kada je uzimao novac od biznismena kojeg je reketirao.
Ova epizoda s Vučinićem u glavnoj ulozi može biti dobar povod da se pokuša otvoriti polemika u javnosti Republike Srpske o četništvu kao negativnoj i poraženoj ideologiji, ali o kojoj se uglavnom izbjegava javno govoriti. U stvari, četništvo se toleriše kako od strane pojedinih političkih stranaka, polujavno podržava od dijela sveštenstva Srpske pravoslavne crkve, dok se deklarisanim četnicima smatraju osobe kao "tvrdi", "pravi Srbi" i patriote. Takav stav, kada su u pitanju stranke, rezultat je političkih kalkulacija i podilaženja jednom dijelu javnosti, a ne programskih načela. Što se tiče Crkve, taj odnos je zasnovan uglavnom na percepciji antikomunizma, ali to je tako kompleksan problem da zaslužuje posebnu analizu.
Sa druge strane, veći dio javnosti u Srpskoj iziritiran je stavom koji su uglavnom još početkom devedesetih godina prošlog vijeka zauzeli bošnjački i hrvatski mediji, a u većoj mjeri ga još nisu ni promijenili, u kojem je četništvo u potpunosti izjednačeno s pripadnošću srpskom narodu. Po toj matrici Srbin znači biti četnik. Upravo zbog toga i vijest o navodnom osnivanju obrazovnih četničkih centara, ali i mlaka, gotovo nikakva reakcija političke, ali i intelektualne javnosti u Republici Srpskoj u jasnoj osudi dočekana je u tim medijima kao potvrda tih stavova.
Pokušaću, zato, bar površinski zagrebati kroz istoriju i pronaći dio odgovora na pitanje treba li Srbima u Republici Srpskoj vezivanje za četništvo i tu ideologiju, koja i danas, u svojoj osnovi, zagovara netrpeljivost prema drugim narodima, netoleranciju i nacionalizam s početka dvadesetog vijeka.
Četništvo ili četovanje je srpski naziv za vid ratovanja koji se uobičajeno naziva gerila. Označavalo je oblik borbe u manjim pokretljivim naoružanim grupama tzv. četama, koje su izbjegavale frontalnu borbu.
Četnička organizacija je zvanično nastala pred balkanske ratove u Staroj Srbiji i Makedoniji kao vid zaštite od Turaka, ali i Bugara, koji su na istom prostoru već imali organizovane vojne jedinice, takozvane komite, s kojima su se sukobljavali. Nakon aneksije BiH od strane Austrougarske stvoreni su četnički odredi, koji su raspoređeni duž Drine, pošto je očekivan napad na Srbiju. Nakon proboja Solunskog fronta četnički pokret je ojačao i učestvovao u oslobođenju, tako da su garnizone u Peći i Nikšiću zauzeli upravo četnici. U periodu između dva svjetska rata, Kosta Pećanac je održavao četničku organizaciju, ali je za vrijeme Drugog svjetskog rata vodio samostalnu politiku.
U maju 1941. godine nastaje Ravnogorski pokret na čelu s Dražom Mihailovićem. Na Ravnoj gori je osnovan prvi štab i ona će tokom ratnih godina postati simbol četničkog pokreta. Od početka je trajao sukob četnika s partizanima pošto partizani nisu priznavali izbjegličku vladu tadašnje Jugoslavije u Londonu i bili su protiv sve otvorenije saradnje četnika i njemačkih vojnih jedinica.
Na konferenciji u Teheranu 1943. godine saveznici Staljin, Čerčil i Ruzvelt odlučili su da partizane priznaju kao antifašistički pokret, koji je nakon toga značajno ojačao, dok se četnički pokret u potpunosti stavio na raspolaganje fašistima čineći stravične zločine prema pripadnicima muslimanskog stanovništva u istočnoj Bosni, ali i drugih naroda. Krajem rata dio četnika pobjegao je preko Nezavisne Države Hrvatske uz pomoć ustaša u zapadnu Evropu, Ameriku i Australiju, gdje su osnivali svoje organizacije.
U sukobima u Hrvatskoj i BiH devedesetih godina učestvovali su i pripadnici četničkih pokreta iz Srbije. U Republici Srpskoj nisu zvanično bili dio Vojske Republike Srpske već su djelovali kao paravojne formacije koje su tadašnje vlasti tolerisale.
Ovaj kratki prelet kroz istorijat pokazuje nastanak i djelovanje četničkog pokreta kroz prošli vijek i iz njega je vidljivo da su četnici bili dio pobjedničke vojske na kraju Prvog svjetskog rata, ali i da su patriotizam koji su osjećali na početku Drugog svjetskog rata zamijenili fašizmom i zločinima.
Današnji četnici ili ravnogorci u suštini se predstavljaju kao sljedbenici nacionalne i političke ideje četničkog vođe Draže Mihailovića. Ubjeđuju i sebe i druge da su se prvi digli protiv fašizma u odbranu srpstva i žele da razotkriju navodno bezočnu boljševičku laž o njima. Za sljedbenike i ideologe četništva saradnja s fašistima je opravdana ako je služila u borbi protiv, po njihovom mišljenju, najveće katastrofe za srpski narod - Komunističke partije. Iz ovoga proizilazi jedan od njihovih glavnih političkih ciljeva, a to je stvaranje države srpskog naroda sa svim svojim teritorijama, ne prihvatajući podjelu koja je posljedica odluka AVNOJ-a.
Koliko je to iracionalna i pogrešna politika pokazuje golgota srpskog naroda kroz koju je prošao u Hrvatskoj i Federaciji BiH tokom posljednjeg rata. I tu je sve jasno. Prihvatati četništvo znači prihvatati poraženu ideologiju, netolerantnost i odricati se evropske budućnosti Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Znači i odricati se evropskih vrijednosti koje su upravo izgrađene na temeljima antifašizma i tolerancije.
Republika Srpska nije nastala na zločinima četnika ili pojedinaca već na jasno izraženoj političkoj volji srpskog naroda u BiH. I to je potrebno stalno ponavljati. A upravo zbog toga i mirne budućnosti za našu djecu potrebna je jasna osuda, pa i zakonska zabrana četničkih i svih ostalih organizacija koje propagiraju fašizam, mržnju i netoleranciju u Bosni i Hercegovini, i to treba da bude prioritet aktuelne vlasti.