Kolumne

Čiji su anđeli?

Čiji su anđeli?
Foto: NN | Čiji su anđeli?

"Ljudi su mnogo veći od djece, ali djeca su mnogo veći ljudi".

Veoma sam ponosan na gornji aforizam i smatram ga jednim od svojih ponajboljih aforizama. I vjerovatno da ovaj naš svijet i opstaje, još uvijek, zahvaljujući djeci i njihovoj anđeoskoj čistoti. Bog nam valjda još uvijek pruža priliku da se sklonimo sa puta u propast i samouništenje.

Posljednjih mjeseci sve više smo svjedoci da mejn strim mediji iz regiona, kada pišu i pričaju o dječjim žrtvama iz ratova, na prostoru nekadašnje Jugoslavije, a posebno tu apostrofiraju Drugi svjetski rat i ratove devedesetih, govore gotovo isključivo o djeci iz vlastitog nacionalnog korpusa. Za njih djeca drugih nacionalnosti ne postoje, kao da niko od te djece nije stradao ili su ta djeca nebitna, neka niža rasa ili šta već. I ne mogu i ne želim da shvatim bezobrazluk tih novinara, publicista, istoričara i političara.

Bio sam dijete, osnovac, iz nižih razreda, kada sam odgledao neki dokumentarac o nacističkoj agresiji na Sovjetski Savez. Duboko mi se urezala u sjećanje traumatična scena koju su snimili sami nacisti, u kojoj njemački vojnik na silu razdvaja rusko djetešce u bijelom zimskom odijelu i njegovu majku. Stravična scena!

Prisjetio bih se i moje komšinice iz tadašnje Danka Mitrove ulice, Mile Glušac. Njenu majku i brata, mislim trinaestogodišnjaka, ustaše su odvele u konc-logor  Jasenovac, odakle se nikada nisu vratili, a nju i njenog oca protjerali su u Srbiju, odakle su se vratili nakon 1945.

Sistem logor Jasenovac jedno je od najstrašnijih mjesta stradanja u Evropi. Ali kada govorimo o njemu, moramo se sjetiti i jedne od najvećih akcija spasavanja djece u Drugom svjetskom ratu. Akciju je vodila Austrijanka Diana Budisavljević, koja je djecu iz Jasenovca i Stare Gradiške, preko dječjih logora Sisak i Jastrebasko, izbavila i smjestila kod humanih ljudi u Zagrebu. Diana je lično iz logora preuzela 4.306 djece, a ukupno preko dvanaest hiljada. Nekoliko hiljada djece nažalost je nastradalo, ponajviše od izgladnjelosti i bolesti zbog nehumanih uslova u kojima su bili smješteni. Diana i njeni ljudi popisali su svako dijete i podatke o njima i snimili punih pet albuma fotografija, da bi djecu nakon rata mogli vratiti porodicama. (Nakon rata, nebrigom novih vlasti, dio spiska je zagubljen. Kao što je i priča o Diani dugo vremena ostala nepoznata.)

Zadnje decenije priča o humanoj Austrijanki Diani Budisavljević izronila je iz zaborava. Jedan od onih koji su dali svoj doprinos da se priča sačuva od zaborava bio je i banjalučki novinar i publicista Miloš Milinović. On je prije devet godina objavio knjigu "Dianina djeca", koja je doživjela nekoliko izdanja. Miloša, već vremešnog čovjeka, tada sam upoznao, u njegovom domu, stanu na trećem spratu zgrade u Vilsonovoj ulici, kada sam mu, po dogovoru, prebacio jedan tiraž njegove knjige iz distribucione mreže. Na moje pitanje da li je i on jedno od Dianine djece, potvrdno mi je klimnuo glavom.

U Drugom svjetskom ratu stradavala su djeca i svih drugih nacionalnosti, pa je tako u četničkom zločinu u Višegradu Hasanu Tufekčiću u jednom danu ubijeno svih desetoro djece. Sjetimo se i Kragujevca i "Krvave bajke".  Ubistva i deportacije jevrejske djece takođe su bili stravični, kao i ubistva svakog djeteta.

Ni ratovi devedesetih godina u Jugoslaviji nisu poštedjeli djecu, te istinske male anđele. I nikako ih ne smijemo zaboraviti. Ali, naše sjećanje ne bi smjelo biti selektivno, a danas ono kao po pravilu jeste upravo takvo.

Jer, ako tražimo pravdu za djecu sa "Petrovačke ceste", kao i drugu srpsku djecu iz Hrvatske, ne možemo i ne smijemo ignorisati 402 smrtno stradale hrvatske djece u Domovinskom ratu, i još 1.206 ranjene djece.

Moramo tražiti pravdu i za 105 bošnjačke i hrvatske djece Prijedora, 119 iz Višegrada, bošnjačku djecu Podrinja i preko 1.600 sarajevske djece, kao i djecu sa drugih stratišta u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali i za 485 srpske djece, ponajviše u Sarajevu i Odžaku. Po svojoj okrutnosti prema djeci u Bosni i Hercegovini posebno su se istakli Milan Lukić i Eljfeta Veseli.

Ako se u Srbiji govori o 88 djece žrtava NATO bombardovanja i o djeci nastradaloj od OVK, nikako ne bismo smjeli a da se ne sjetimo ni 1.024 albanske djece i još 109 koja se i danas vode kao nestala. Navešću samo slučaj  Fadilja Mućolija iz okoline Glogovca, kome je u jednom danu, u streljanju civila, žena i djece, ubijeno sve četvoro djece starosti od devet do trinaest godina.

Rat u Ukrajini donio je velika razaranja, stradanja, pa i stradanja djece u toj državi, ali i priče o mogućem prelijevanju sukoba i na druga područja, u jedan mnogo veći, globalni sukob. Čak se i stiskanje crvenog dugmeta pominje kao opcija. Budimo realni, nemalo je onih, na svim stranama ovog brdovitog Balkana, koji je i inače uvijek lako destabilizovati, koji priželjkuju neki takav scenario, i neko drugo ili koje već poluvrijeme sukoba na našim prostorima, pa da se poravnaju neraščišćeni računi. Ali, oni se nikada ne mogu poravnati, moguće je samo još jedno uzaludno stradanje, u začaranom krugu zla. Ali, nemojmo se varati, sve nas je manje, ionako smo se svi prepolovili u demografskom smislu, a mladi nam sanjaju samo da odu sa ove vjetrometine u neke mirnije luke, gdje će moći da žive i stvaraju svoje porodice, da gaje djecu u miru.

Pogrešno je vjerovatno što sam u ovom tekstu uopšte pominjao nacionalnost postradale djece, jer djeca su anđeli, oni su samo djeca, ali imalo je svrhu, morao sam to učiniti. Za mnoge dječje žrtve, siguran sam, niste ranije čuli, niti ste to mogli čuti iz onih glavnih medija koji vas svakodnevno bombarduju propagandom i demagogijom. Ali, moramo, što bi rekli, ući i u tuđe cipele, vidjeti svu bol majki i očeva i ne smijemo zaboraviti svu nevinu djecu koja su stradala u sumanutim ratovima na tvrdoj balkanskoj zemlji.

Isus Hrist davno je rekao, kad su raspravljali ko je najveći u Carstvu Nebeskom, a njegove riječi svjedoči Biblija, da ako se ne povratimo i budemo kao djeca, nećemo ući u Carstvo Nebesko, jer ko je kao dijete, on je najveći u tom carstvu, "a koji sablazni jednog od ovih malih, bolje da se kamen vodenični objesi o njegovom vratu i da potone u morske dubine". Eto, da ne bude poslije da vam nisam rekao!      

 

 

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije