Da je u svijetu u kakvom mi živimo sve moguće, a to je svijet iz kojeg su gotovo sasvim izbačeni svaki moral i razum, svijet u kojem vladaju goli interesi i dominira puka sila i to ona bezumna i slijepa, kako to sili uopće i pristoji da bude, jer što bi ona gledala na bilo što i uvažavala bilo koga osim same sebe i da odista ništa ne treba da nas iznenadi, pa čak i da jedna obična cipela postane prvorazredni politički, moralni i intelektualni fenomen, niko živ, ma kako veliki skeptik bio i ma šta mislio o ovom našem svijetu "demokratije" i "slobode", ne bi mogao povjerovati.
A ipak se dogodilo da je jedan čovjek, običan čovjek i to mlad i lijep čovjek koji živi i izvještava iz pakla koji se zove njegova domovina, suočen sa ljudskom karikaturom koja je njemu i njegovom narodu donijela taj pakao, ali i sa dilemom šta čovjek da radi kad sretne takvu jednu ljudsku karikaturu, postupio na najadekvatniji mogući način.
Bacio je cipelu, izražavajući time ne mržnju ili zlobu, nego ono čega je taj čovjek dostojan, a to je prezir i to ona vrsta prezira koja kazuje: "Neću ruku prljati tobom, evo ti cipela, a ja odoh bos". Postupak tog mladog čovjeka, ja sam uvjeren, spada u one jednostavne ljudske postupke koji se mogu sresti u historiji, a koji definitivno određuju karakter određenih stvari.
Georg William Bush je svakako čovjek koji je svojim postupkom i željom da na svaki mogući način uđe u historiju donio zemlji i narodu čovjeka koji ga je gađao cipelom najveće uzaludne patnje i bezrazložne žrtve za šest hiljada godina historije njegove zemlje.
On je, a da bi pokazao odlučnost da će obraniti Ameriku i Amerikance od opasnosti koja im prijeti od grupe terorista koje su sama ta Amerika i njene tajne službe odgojile (Bin Ladenovi mudžahedini), odlučio da započne rat u nekoj zemlji koja sa Bin Ladenovim terorizmom nije imala nikakve bitne veze, ali jeste sa naftom. Da bi se pokazao kao odlučan i efikasan državnik izmislio je svjetsku opasnost koja se zvala Sadam Husein i izvršio invaziju na Irak. Nije pronašao dokaze o svjetskoj opasnosti, ali je pronašao plodno polje za svoje državničke i vojničke egzibicije koje su koštale 700.000 ljudi i razorenu zemlju, koja je, nota bene, ovim njegovim poduhvatom bila drugi put u toku jedne decenije predmet invazije.
Njegov poduhvat je pratio i zdušno pomagao jedan od najbizarnijih svjetskih lidera, bivši premijer Velike Britanije Tony Blaire, koji je i sam završio u skrivenom kutu historije. U Blairovom slučaju treba čestitati Britancima na mudrosti, jer su znali da ga na vrijeme sklone sa domaće i svjetske političke scene i gurnu ga Arapima, koji gutaju sve, da stvara mir ondje gdje su upravo Britanci posijali sjeme vječne mržnje, kao beskrajno kompromitiranog obmanjivača sopstvene i svjetske javnosti i Bushovog kompanjona u pokušaju sticanja svjetske slave branioca čovječanstva od terorizma.
Kad se sve to ima u vidu, tj. kad se vidi kako su sila i moć postali duboko nemoralni, jer svaka sila mora završiti u preziru prema njoj - sjetiti se valja tolikih silnika u skorijoj historiji - i kako su spale na takve protagoniste, ne samo bez morala i skrupula, jer su takve bile i druge svjetske siledžije, nego i bez ikakva kolorita i karizme, tada čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da na njih baci svoju cipelu, izražavajući time najveći mogući prezir prema tim ljudima i prema svemu što takvi ljudi danas znače i predstavljaju u svijetu normalnih ljudi, ljudi koji imaju još osjećanje dostojanstva i morala.
I svi smo mi, cijeli svijet, zahvaljujući televiziji postali svjedoci tog epohalnog događaja. Istina, duboki smisao i značenje bacanja cipele na najmoćnijeg čovjeka planete, zbog njegove bizarnosti i činjenice da izražava upravo ovo što osjećamo svi, a to je silnu gorčinu nemoći čovjeka i ljudi uopće naspram arogancije sile, iz koje nastaje duboki prezir kao jedino nam preostalo oružje nasuprot nemoralne sile, još nismo u stanju da koncipiramo, a kamoli da shvatimo da se tim činom nešto odlučno dogodilo u odnosu između ljudi, između običnog naroda, ljudi svakodnevno okupiranih brigama i problemima kako preživjeti, i političara i politike uopće, da se odnos narod - politika sveo na govor cipele, kao jedinog jezika kojim se sa tom ludnicom koja se naziva svjetska politika može još komunicirati.
Ovaj irački novinar ni sam nije svjestan da je otvorio jednu novu epohu u političkim mjerenjima i definiranju smisla i značenja politika i u izražavanju odnosa prema politici kao ljudskoj djelatnosti i njenim protagonistima koji misle odista da su bogovi i da mogu suditi o svemu i određivati sudbinu čovjeka i svijeta.
Šire simboličko značenje ove cipele nije u tome što je ta znamenita cipela pogodila samo Busha. Ona je simbolički pogodila cijeli korumpirani sustav današnje politike i njenih nosilaca političara svih boja i prilika u svijetu. Jer svi su oni dio jednog esnafa i establišmenta i svi oni znaju da mi, obični ljudi, nažalost, ne možemo bez država, a sa njima i politika.
Države nam trebaju da bismo se nekako osjećali zaštićeni od svih opasnosti svjetskog ludila moći koje je na djelu, a oni koji zahvataju državnu vlast i njene institucije to dobro znaju i kao stari esnaf održavaju sebe i svoje interese kao smisao i svrhu našeg postojanja i postojanja esnafa kao takvog, ali i samog zanata, tj. svrhu politike. Političari postaju smisao i svrha politike, a ne obratno, kako su to naivni ideolozi demokratije zamišljali.
Ali, kako se zna, postoje još neki stari zanati, oni koji rade oko ljubavi ili trgovine, a kako se zna u ljubavi i trgovini vlada poseban moral i tu je dozvoljeno da se laže, naravno, u okvirima pravila igre. Ali u javnim interesima, onome što je sadržaj politike, gdje su svi uključeni, ne bi smjelo biti laži unatoč nužnosti pridobijanja ljudi kao što to biva u ljubavi. Ili, da budemo realniji, ne bi smjelo biti toliko velikih laži i obmana koje koštaju toliko mnogo života i dobara. U trgovini se odnosi među ljudima grade preko roba i novca, a u politici preko ljudi, njihovih sudbina i života i tu bi uloga laži morala biti strogo ograničena. Nažalost, upravo u esnafu političara došlo je do potpunog nestanka morala i njegovi članovi, osim rijetkih i časnih izuzetaka i zbog toga uglavnom neuspješnih političara, svi oni predstavljaju jednu bulumentu lažljivih, arogantnih, umišljenih i u pravilu nesposobnih ljudi koji žive od naše bijede. Što je veća bijeda naroda, to su političari veći i moćniji.
Zbog toga se ni čin bacanja cipele na Busha, po svom ljudskom i moralnom značenju i posljedicama koje će imati za naš ukupan odnos prema politici i političarima, ne može svesti samo na ličnost Busha. On ima mnogo šire značenje. Georg W. Bush je onim što je za osam godina svoje vladavine najvećom vojnom, ekonomskom i političkom silom i državom svijeta, inače najgore vladavine u historiji te države i jednoj od najgorih koju je svijet uopće vidio, učinio toliko zla da je zaslužio mnogo goru stvar nego da ga se gađa jednom cipelom.
Značenje riječi najgora vladavina uvećava se ogromno s obzirom na veličinu i utjecaj kojim raspolaže njegova zemlja. Vidio je svijet mnoge lude i nesposobne ljude na čelu mnogih država. Ali kad se to dogodi najvećoj i najmoćnijoj državi u svijetu i kad čovjek koji je na njenom čelu ima moć koja nadilazi sve oblike dosad viđene moći, tada se smisao i značenje činjenice da joj je na čelu takav čovjek ogromno uvećava. Ta činjenica uvećava sve njegove osobine, one loše čini gorim, a one dobre boljim.
Nažalost, u njegovom slučaju se dogodilo da je ono loše prevladavalo i da se to moglo vidjeti još zarana, ali sistem koji vlada u Americi i politička oligarhija čiji je Bush bio predstavnik, nisu dopustili da se ranije objektivira istina i da se iz takvog uvida izvedu odgovarajuće konzekvencije. Vjerovatno bi izostanak njegovog i inače upitnog izbora prije četiri godine uštedio mnogo ljudskih života, mnogo političkih i drugih nesporazuma i sporova, a pogotovo bi Amerika i svijet možda izbjegli katastrofu kolapsa bankovnog i berzanskog sistema, ali trebalo je da taj čovjek bude pogođen cipelom i da sve postane jasno, da se dogodi onaj davno opisani efekt kada je dječak uzviknuo: "Car je gol". Svi su znali da je ovaj car bio cijelo vrijeme gol ko od majke rođen i da je lišen svakog svojstva odgovornog i moralnog državnika, da o pameti ne govorimo - poznati su njegovi bušizmi, ali je svijetu i Americi bila potrebna jedna cipela očajnika da to što smo svi znali na kraju budemo u stanju i jasno i javno reći - zaslužio je cipelu i to odavno i to od nekog pravednika Amerikanca. Jer mi svi vjerujemo da Amerika i obični američki ljudi imaju veliki potencijal demokratskog mišljenja i uvjerenja, pa i energije, ali da je nešto i među njima trebalo da se dogodi da bi se ta energija i potencijal aktivirali i doveli do promjena, koje se s pravom i s velikim nestrpljenjem u svijetu očekuju. Nije sada bitno da dođe do promjena u svijetu nego prvo u Americi, odakle te promjene onda mogu da pođu svijetom kao oživljavajuća i osvježavajuća energija prava i slobode za sve.
Što se tiče samog Busha, kad je on lagao o tome da Sadam Husein posjeduje oružje za masovno uništavanje ljudi i da prijeti Izraelu i svijetu, da bi iznudio pristanak Senata i Kongresa na rat, pa se to pokazalo kao puka laž, sav svijet je očekivao da će Amerikanci provesti proceduru Impeachment svog lažljivog predsjednika, jer je već i ticama na granama bilo jasno da on svoju zemlju i cijeli svijet, onaj koji ga nije birao, uvaljuje u neizmjerne teškoće, da je organizirao beskrajno ubijanje ljudi i da je od pojma, a ne samo od realnosti demokratije i ljudskih prava, načinio pravu komediju. Dakle, on nije morao biti smijenjen putem izbora.
On nije smio dočekati izbore. Trebalo je da bude smijenjen zbog očite nesposobnosti, zbog toga što je čovjek opasan za Ameriku i svijet, ali ne po tome što ima neke velike zamisli o diktaturi ili zločinima, nego što uopće nema nikakve normalne ljudske zamisli. Jednostavno, on je slika onog što jedan dinastički sistem, koji ne sadrži premisu potvrđene plemenitosti tradicije, može da izrodi i da nam nametne, unatoč navodnom savršenstvu demokratije.
Čovjek koji je milionima ljudi umjesto slobode donosio rat, čovjek koji je državama oduzimao teritorije i provodio svoje zamisli kao da su međunarodno pravo, itd. nije ni zaslužio ništa više nego cipelu. Veličina tog čina nije samo u njegovom simboličkom značenju, nego i u činjenici da ga cipela nije pogodila, dakle nije bio žrtva napada, nego predmet poruge.