Izvinjavam se čitaocima što koristim ovaj novinski prostor da iznesem neka lična sjećanja. Kod svakog čovjeka doba izrastanja, adolescencije, đačko doba ostaju duboko urezani kroz cijeli život. Slike iz ranog mladićkog vremena ostaju do kraja života utisnute u pamćenje. Tako sam ja s roditeljima proživio četiri godine, tog u ljudskom životu čini mi se najpresudnijeg vremena, u Trebinju. U gradu mediteranskog sunca, kamena i krša, predivne Trebišnjice i na prvom mjestu divnih drugara.
Biješe to oskudno vrijeme, nije se imalo mnogo čega, ali sam imao drugare s kojima sam živio. S kojima sam kradimice od profesora išao na večernje kino-predstave, s kojima sam igrao fudbal u `Junaku`, s kojima sam provodio divne ljetne dane na prekrasnoj rijeci. Ne bi se moglo reći da sam bio dobar đak, baš naprotiv, ali mnogo više pretežu sjećanja na bezbrižno mladalaštvo. Nije mi poznato zašto, ali je profesor es-ha Danilo Sikimić upravo mene odabrao da budem bibliotekar u đačkoj biblioteci. Pokazaće se da mi je to okrenulo život, bliski susret s mnoštvom knjiga uputio me je na jedan drugi svijet, čarobni svijet mašte, duha i mudrosti.
Ostali su mi u pamćenju divni drugovi, kao što je danas arhitekta Vuk Bogdanović, pa Ljubiša Anđelić, koji ovih godina objavljuje knjige o Trebinju, zatim Ranko Andrić, nerazdvojni drugar i komšija, a kod njegove majke Mare provodio sam dane, mada ne znam kako se `stanio` u ovom čupavom vremenu. Veliki moji drugari su bili danas ljekar u Danskoj Dževad Fazlinović i pjesnik i novinar Cico Arnautović, koji je također u toj sjevernoj zemlji Evrope.
Nekoliko puta sam poslije ovog rata posjetio Trebinje. I dalje je to divan grad, okupan u suncu, u kojem na pijaci prodaju sočne smokve i slatko grožđe, koji nudi ljudskom oku mir i spokoj. To je jedan veoma čist grad, ali je, mora se to priznati, i očišćen od muslimana, koji su se u malom broju vratili u svoje domove. Poznajem oca Srđana Aleksića, tog momka koji je bio prva žrtva suludog nacionalističkog divljanja. Srđan je branio svog poznanika muslimana i platio glavom.
U vezi s tim izgonom muslimana ima jedna zanimljivost. Božidar Vučurović, kao glavni u gradu tog ratnog vremena, a uz to i visoko pozicioniran u SDS-u, opravdava progon muslimana tako što su svi u miru otišli, nije bilo kao u drugim mjestima ubijanja. (Bilo je desetak mrtvih civila, ali šta to mari!) Pa se mislim, u ovom ratu napravljeni su mnogi zločini, ubistva za koja se počiniteljima sudi u Hagu i našim sudovima. A šta je s etničkim čiščenjem, je li iko za to odgovarao? Licemjerno je od Božidara Vučurovića što se hvali da niko nije pri bježanju iz Trebinja izgubio glavu. Ali, su izgubili sebe, izgubili svoje Trebinje, izgubili jedan veliki dio svog života. Zar nije Vučurović jedan veliki zlotvor? Zašto mu se ne sudi?
Kad se već sjećam Trebinja nekadašnjeg i ljudi u njemu, pada mi na pamet Neđo Kontić, čini mi se pravnik u opštini. Njega je u onom bivšem sistemu bio glas da je veliki Srbin, pošto je slavio svoju slavu, Božić i Vaskrs. Kada je Vučurović prognao muslimane, ubrzo je zatim Neđo Kontić otišao sa porodicom daleko u neko mjesto u Vojvodini. Pisao je svojim poznanicima: ne mogu da živim u gradu gdje nema više mojih komšija muslimana, to nije više moje Trebinje.
Stvorena, između ostalog, i na etničkom čišćenju, SDS i danas zagovara nacionalističku filozofiju, gdje je pripadnost naciji jedini parametar pravog životnog puta. A cijelo ovo dugo vrijeme niko se iz SDS-a nije počešao po glavi i da se distancira od mnogobrojnih etničkih čiščenja po raznim gradovima i mjestima. Da su i drugi isto i slično činili nije nikakvo opravdanje. Pa i današnji predsjednik Mladen Bosić u svom ruksaku nosi to etničko čiščenje što su izveli članovi i simpatizeri njegove stranke. Izgleda kao da mu to služi na čast, inače bi bar jednom u tome nešto zucnuo.
Svi govore o miru i pomirenju, a ono se slabo odvija. Još uvijek je uticajan taj SDS, još uvijek ima mnogo ljudi kojima se sviđa fašistička doktrina da je samo jedna nacija prava, moja, a sve druge su neprijateljske. Još uvijek ima puno ljudi koji se straše suprostaviti se nacionalizmu, mada su svjesni njegove pogubnosti.
Jedan od onih koji je progovorio u Trebinju je i Blažo Stevović. On se suprotstavio koncepciji Festivala festivala pozorišnih amatera, koji je isključivo srpskog govornog područja. Napraviti festival multietnički i multikulturni zvaničnici u Trebinju smatraju da je to ravno nacionalnoj izdaji. Jadni bili moji Trebinjci, umjetnost pripada svim ljudima, ne samo jednoj naciji.