Ponekad svratim u jedan bircuz, gdje se sakupljaju gradski ljudi, uglavnom iz obližnjih kancelarija. Nisam tu prisustvovao nikakvim neugodnim situacijama, ljudi su tu najčešće raspoloženi da se šale i nasmiju.
Tako sjedim i čitam "Nezavisne novine", a Enver mi najednom kaže: "Ne bih ja te novine nipošto uzeo u ruke." Ostao sam zbunjen, zatečen, jer Enver nije nikada ispoljavao nikakvu žučljivost. Uglavnom je šutljivo slušao razna kafanska preklapanja. Kako to, pitao sam se, a ne odgovorivši Enveru ništa, da od prisebnog i pristojnog čovjeka čujem riječi netrpeljivosti?
Naravno da sam okružen, kao i svi mi, neprestanim govorom mržnje, uobličenim ponekad u celofan, a ponekad bez finog pakiranja. Kad dobro razmislim, taj govor odbojnosti prema drugome najviše dolazi od političara i medija. A onda, kada svakodnevno time budu bombardirane sive ćelije narodnih masa, postaje opšteprihvaćena životna deviza da oni iz druge nacije, iz drugog entiteta, najblaže rečeno, ne podnose. Enverova reakcija me iznenadila, jer ipak ima pojedinih oaza gdje su ljudi u dobroj mjeri tolerantni.
Kako to da čovjek koji nikada nije uzeo neki predmet u ruke, u ovom slučaju novine, unaprijed prema njemu ima odbojan stav? Pa čak i onaj za koga bi se uslovno moglo reći da je građanske orijentacije! Naprosto, toliko smo opsjednuti nacionalnim animozitetom, dvadesetak godina to traje, da se teško oduprijeti toj napasti. I nema niko relevantan u javnosti da kaže: Dosta s tim nacionalnim prepucavanjima, dosta s veličanjem svoje nacije u svemu i svačemu, na svakom mjestu, u svako doba!
Međunarodna zajednica i njeni predstavnici kod nas, onako uzgred, napominju da nas nacionalistička retorika ne vodi nikuda. To naši ljudi čuju ili ne čuju i nastavljaju po starom. Ne znam da su ovi iz Evropske unije rekli tako nešto ijednoj drugoj državi. Naravno da ima nacionalne netrpeljivosti i u drugim državama, ali nigdje to nije smisao opstanka vlasti kao kod nas.
Koliko je nacionalna podijeljenost dovedena do apsurda vidi se u svim našim parlamentima, gdje se jedino vodi računa o nacionalnim pravima, a najviše se otišlo u Mostaru. U tom gradu je život paralisan, jer dvije nacionalne stranke ne mogu izabrati gradonačelnika, pa mjesecima nema donošenja budžeta, a tako ni plata u javnim ustanovama. I nema izlaza! Važno je da se nadigravaju Hrvati i Bošnjaci ko je više u pravu, a što građani trpe nema veze!
U Federaciji BiH ima nekoliko stranaka koje se ne služe tim nacionalnim vokabularom, ali su uglavnom malog značaja, neke nisu ni prekoračile prag za ulazak u parlamente, jedino opoziciona SDP ima kakav-takav kredibilitet, ali je na svakom mjestu, na svakom pitanju nadglasavaju veliki borci za svoju naciju. Uglavnom se u ovom entitetu sve dijeli između velikih Bošnjaka i velikih Hrvata, gdje se nekad prošvercuje neki Srbin sa svojom borbom za svoj napaćeni narod.
U Republici Srpskoj je još gora situacija. Srpska nacionalnost je ona što dominira u svim porama života, pa ostali su samo nužan dodatak, prema kojem se treba ponašati tolerantno, jer ih ima minoran broj. Sve stranke u RS bore se jedna protiv druge koja je veći baštinik srpstva, ko više čuva srpsko ime, a za sirotinju i gladne će se drugom prilikom pozabaviti.
Pitam se hoće li Dragan Čavić, koji je nedavno osnovao novu Demokratsku partiju, ući u zajednički hor ostalih partija koje se udaraju u junačka prsa srpskog patriotizma. Niko pametan nema ništa protiv nečije nacionalne pripadnosti, pa čak i ponosa što pripada određenoj naciji, ali je osnovno pitanje kakav je odnos prema drugima. Pa bi valjalo da Dragan Čavić, a ima pameti i kuraži, bude realan što se tiče nacionalne euforije, te svoje sunarodnike upozori da ima i drugačijih ljudi, drugačijih opredjeljenja koja treba poštivati. Ako Čavić uđe u trku sa sadašnjim strankama oko srpskog patriotizma, neće puno ušićariti. Ako, pak, Čavić nacionalni vokabular ne istakne na prvo mjesto, takođe neće biti dobro primljen, ali bi njegov izdvojeni glas bio zalog za budućnost da se Republika Srpska približava modernim civilizovanim zemljama.
Ovih dana događaju se brojni štrajkovi diljem Federacije BiH, bune se radnici koji ne dobijaju plate, kao i oni koji su izgubili svoja radna mjesta. U tim protestima nisam čuo da izgladnjeli i osiromašeni prizivaju svoje bošnjaštvo, pa i hrvatstvo, nego prijete vladarima da će ih revolucijom skinuti s pijedestala. Da li je bijeda te ponižene ljude natjerala da zaborave na veličinu svoje nacije?
Čiste ruke od "prljavih" novina dovešće nas do početka devedesetih prošlog vijeka. I gdje smo onda?