Je li to slučajnost, ili se grafički urednik zaigrao, tek zgodno su se ove subote u kulturnom dodatku "Politike" poklopila dva naslova: "Demokratske laži o bosanskom ratu" i "Ljubav i genocidni zločni".
Prvi je iz pera Dobrice Ćosića, njegovo slovo s predstavljanja knjige Nikole Koljevića "Stvaranje Republike Srpske", dok je drugi iz pera "Politikinog" izvjestitelja sa berlinskog filmskog festivala, zapravo razgovor s britanskim režiserom Stephenom Daldreyem o njegovom filmu "Čitač", koji će uskoro otvoriti beogradski FEST.
"Čitač" je filmska adaptacija romana njemačkog književnika Bernharda Schlinka "Der Vorleser", neobične ljubavne priče koja počinje četrnaest godina poslije Drugog svjetskog rata, kad se u jednom heidelberškom stanu razvija strasna veza između 15-godišnjeg Michaela Berga i 36-godišnje Hanne Schmitz, kondukterke u trolejbusu. Prelijepa, ali nepismena, ona Michaela uvodi u svijet odrasle ljubavi, tražeći od njega da joj zauzvrat u krevetu - čita. Nakon samo nekoliko tjedana, međutim, Hanna netragom nestaje iz dječakovog života.
Michael će je ponovo vidjeti osam godina kasnije, slučajno, kao student prava, kad na suđenju za ratne zločine spozna strašnu istinu: kao čuvarica u koncentracionom logoru "Auschwitz", njegova je lijepa Hanna u smrt poslala stotine židovskih žena. Mladi student nalazi se u košmaru unutarnjeg saslušavanja - kako je osoba koju je volio mogla biti takav zločinac i kako je on mogao voljeti takvu osobu - postavljajući kao zajednički nazivnik ono trajno pitanje na koje mi, Nijemci svijeta, još tražimo odgovor: jesmo li znali, jesmo li mogli znati, jesmo li morali znati, jesmo li uopće željeli znati? "To je priča o generaciji koja je stasavala sa grehom prethodnih generacija, i o tome kako je moguće voleti nekoga tako duboko umešanog u užasan genocid", kaže Daldrey.
Postoji mnogo ključeva za čitanje "Čitača", ovisno iz kojeg kuta gledamo film. Jedan od takvih nudi "Politika", koja je - bez obzira je li to slučajnost, ili se grafički urednik samo zaigrao - za kut gledanja izabrala lijevi gornji kut, odakle na tekst o "Čitaču" s druge stranice gleda prigodno slovo koje je za promociju knjige Nikole Koljevića "Stvaranje Republike Srpske" napisao Dobrica Ćosić.
Radnja ide otprilike ovako: četrnaest godina nakon rata u Bosni, akademik Dobrica Ćosić je u krevetu sa ponešto starijom zemljom Srbijom. Prelijepa, ali nepismena, Srbija od Dobrice traži da joj čita. I on joj polako, stranicu po stranicu, čita o zapadnoj civilizaciji laži koja je prevarenoj i djevičanski čistoj Srbiji natovarila svu krivnju svijeta, nametnuvši joj na kraju i Deklaraciju o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. "Pred nama suvremenicima zbila se epohalna inverzija jednog istorijskog događaja", kaže Dobrica, "laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istina."
Iznenada, eto tako maloljetnog Dobrice Ćosića kao studenta prava u sudnici, gdje prepoznaje svoju Srbiju, optuženu za najstrašnije ratne zločine. On, međutim, nema nijedan od problema koje ima Michael Berg. Ono trajno pitanje - jesmo li znali, jesmo li mogli znati, jesmo li morali znati, jesmo li uopće željeli znati - njega niti ne dotiče. Njegov je mali, autistični svijet ograničen debelim okvirima naočala kroz koje čita Nikolu Koljevića i tumači suvremenu srpsku historiju. U toj je dioptriji Srbija i dalje zanosna i tajanstvena, ni kriva ni dužna Hanna Schmitz kojoj civilizacija laži nameće krivnju za "Auschwitz".
Inverzija jest epohalna, jer drama Michaela i Hanne njegova je unutarnja drama. On je istovremeno onaj s mračnom tajnom i onaj koji je odbija znati, i pisac i čitač. Zato ne osjeća niti Michaelovu krivnju, a kamoli Hanninu. Sav se plitki košmar njegova unutarnjeg saslušavanja odvija u tijesnom prostoru između očiju i stakala s istim masnim otiscima kao na orozima škorpiona. On ne zna i ne želi znati što se događalo u svijetu izvan naočala na njegovu nosu, on ne zna i ne želi znati što mu se događalo doslovno pred nosom. Ne želi znati, jer bi se na tom suđenju sam prepoznao. Zato on čak i na drugoj stranici "Politikinog" dodatka bahato okreće leđa Schlinkovom "Čitaču'', priči koju on svojoj lijepoj i nepismenoj Srbiji nikad neće pročitati. "Želeli smo da jasno pokažemo kolika je njena moralna nepismenost", kaže tamo, na trećoj stranici, Stephen Daldrey.
On, jasno, misli na Hannu Schmitz.