Govoreći na jednom skupu u Sarajevu u lipnju 1994. Vlado će Gotovac usputno kao primjer spomenuti Petra Kočića i njegovo djelo. "On se u svom djelu opirao Austrougarskoj s pozicije koja odbija civilizaciju, odbija zakone, odbija strukturu civilnoga društva koju donosi sa sobom jedna europska država izgrađena u skladu s pravnom, političkom i državnom tradicijom suvremenog svijeta, u kom su nazori i navike koje Kočić zastupa neodrživi.
On se dakle ne sukobljava s Austrougarskom samo kao s određenim duhovnim, kulturnim konceptom, nego i kao s određenim državnim redom koji je posve inadekvatan njegovom naturalističko-poganskom, iznutra razorenom bizantskom konceptu carstva."
Danas, tolike godine nakon tih riječi i pogotovu tolike godine nakon niza razorenih koncepata većih društvenih i političkih cjelina u kojima smo živjeli, stvar izgleda kao da je izrečena sinoć i za našu današnju društvenu stvarnost. Malo ljudi, međutim, zna da je takav kočićevski anticivilizacijski stav do dana današnjega obilježio cijele obitelji. Prezimena tipa Vještica, Zlikovac, Zaklan, Preklan, Međedović, Konjokrad, Ćutuk, Brđanin, Motika, Zločinac, Tupoglav, Pičina, Guzina, Tokmak, Okuka... koja su austrougarski činovnici precizno zapisivali kad su radili popis i uvodili prvi put na našim prostorima prezimena, a naši se "kočićevci" u svojoj "naturalističko-poganskoj" naravi rugali toj novotariji i do dana današnjega ostali upisani onako kako su misleći da ismijavaju cara i carevinu dovikivali "dokonim" popisivačima stanovništva!
Sve se to samo na drukčiji način i danas ponavlja s nama koji smo pred vrata nekakve, ma kakve Europe, davno legli i dugo nam je tu ležati, jer kočićevski mislimo da varamo, ismijavamo nekoga drugoga, a u stvari iz dana u dan u neravnopravnoj utakmici neprestano sami sebi zabijamo golove... Svijet za to vrijeme ode nekamo, a mi još David Štrbac!?
Književnost je takve stvari davno vidjela i "riješila". Dječje bolesti društava koja možemo zvati pretcivilizacijskim, a u kojem i kakvom i mi živimo, literatura je već davno odživjela. Na jedan način je to uradio George Orwel u Životinjskoj farmi, na drugi William Golding u Gospodaru muha, a Michel Tournier je to negdje sublimirao u iskustvo koje nam je donijela ovdje K. u. K. Monarhija u obliku papirâ, tj. administrativnog uređenja društva, onoga, dakle, što smeta kočićevštini, a čiji primjer s prezimenima spominjemo tek kao zaboravljenu anegdotu.
Zahvaljujući takvoj Austriji, administrativno uređenom društvu i stotinu godina poslije nije bilo teško obnoviti jučer Poštu ili sutra Vijećnicu. A kad su ljudi na Grbavici prije samo desetak godina pokušavali otkupiti stanove u kojima žive desetljećima, ispostavilo se ne samo da im u katastru nema stanova, nego ni zgrada, pa čak niti cijelih dijelova naselja. A civiliziranost, "administrativni papiri", vratimo se Tournieru, tu su zbog "straha da ne postanemo životinje". Jer, kaže francuski pisac, "živjeti bez dokumenata znači živjeti poput životinje". Dakle, "ljudska je duša od papira". A prosječan građanin BiH, kad se suoči s prvim europskim susjedom, vidi da nema papirâ, nema niti jedan valjani papir. Ni osobne dokumente koji mu igdje išta doli u njegovu selu nešto znače, ni diplome koju mu itko prizna, ni... A i kad što ima u papiru, nema u praksi. Implementacija?
Oni koji bi trebali administrativno uređivati društvo deklarativno su "za", ali... Uvijek ima jedno "ali". A i to "uvijek" traje "uvijek"!
Nije civiliziranost samo ujutro kad se pođe iz kuće istuširati se i počešljati, nego i imati i znati mnogo više od toga. A onaj barbarogenij koji bi se tobože ismijavao nekakvom civiliziranom svijetu, radi to iz talibanske, fundamentalističke, ortodoksne (sve sama imena za rigidnost!) ljubomore, straha, nedostatka samopouzdanja, kompleksa manje vrijednosti... Da, čak i onda kad sebi, kao naftni magnati arapskoga svijeta, mogu priuštiti let avionom u Monte Carlo i natrag na noćnu kockarsku seansu (dok im zaključane žene spavaju pod paskom vjerske policije!), čak i onda idu na nekakav doručak s Obamom ili u Davos, jer oni od civiliziranih društava uzimaju samo audi 8, IBM računalo, namještaj iz IKEA, zlatne pipe u kupaonici, ali ne i onu kulturu i civilizacijsko nasljeđe koje je sve to proizvelo. Mjera njihove inferiornosti je talibanska, kako nam je to pokazao Khaled Hoseini u svoja dva sjajna romana (Lovac na zmajeve i Tisuću sjajnih sunaca). Oni i dalje pripadaju društvima koja ubijaju ljude koji pišu (pisce, novinare), jer se plaše kulture, ne znaju što će s njom, već njezino postojanje ih optužuje...
Nitko se danas više ne sjeća tko je bio na vlasti kad je Meša Selimović pisao Derviš i smrt, roman i pisac su ostali, a sve ostalo je prazna slama.
Da, mi jesmo za civiliziranost, za sva civilizacijska dostignuća. Ali... Ono "ali" uvijek je pripadalo slabim učenicima i štreberima. "Ali" mrzi me nastavnik, "ali" zašto to ne tražite i od njih, "ali" nije još vrijeme, "ali"... "Ali" je izraz kukavičluka, nesposobnosti, kompleksa, frustracije, primitivnosti, anticiviliziranosti, sitnih duša.