Već sam gotovo zaboravio što znači biti novinar. Dođem u beogradski "Hayatt", pa umoran odem na bazen gdje su ručnici divno namirisani cimetom. Sjajan hotel, gdje me boyevi već znaju i, jako uslužni, oslovljavaju me po imenu... Ubodem laptop u brzu internetvezu pa drndrn odvalim tri kartice dubokih zapažanja, pa na večeru u restoran gdje se servira srpski fusion... Moment tres recherchee! Tout Belgrad! Razgovori preko stolova.
Ma, je li to novinarstvo? Do jučer, borili smo se za goli život, a polovica lupeža u državi bila nam je za vratom. Jednom su me dvojica mafijaša dočekala u haustoru - boksači koje sam poslije identificirao kao pripadnike poznate zagrebačke bande. Dogodilo se to na dan izborne šutnje uoči izbora Stipe Mesića u drugi mandat. Sad čitam za doručkom u Beogradu, u `Politici`, kako u Zagrebu zatvaraju Glavaša, a Petrač, uostalom, još nije izašao iz buture. Tako smo mi ovdje, u Srbiji, postali uzorno civilno društvo. Pa, gdje su onda izazovi današnjice, hoće li otupjeti lejzerske sablje, ako ne budemo svakodnevno prakticirali sa Sith-lordovima, te odustanemo od hodanja po rubu?
Kako danas prepoznajem okorjelog novinara? Svugdje ide okolo s velikom, natrpanom kožnom ručnom torbom punom računa na koje mora udarati pečat - novinar taj i taj, samostalna djelatnost - pa zbrajati kilometre, uzimati potvrde, račune s autoceste, i kad sjedneš s kolegama na kavu, trojica se maše za račun, dok bi ranije odmah propili sve što zarade, dok bi pokojni Marinko Božić, urednik zloglasnog `ST-a` naručivao Dom Perignon za cijelu birtiju, a državni potpredsjednici tada su, u razdoblju čednog tuđmanizma, tu čekali u repu da prime redovni gebir od pet tisuća maraka.
Ako sad ne vodiš rečunovodstvo, sve ti uzme država. RPO i PDV su Skila i Haribda koje moraš preveslati, da ne završiš kao kolega Dan Figenwald: nije plaćao poreze, nije davao davanja, nije provodio dane sa svojim knjigovođom i kad je prelazio granicu, uhapsilo ga pa sprovelo u Remetinac gdje je odležao pet dana na popišanim madracima. Čovjek je u teškoj nevolji - pratio je skijanje, a kako je Janica od toga odustala, propao mu je sektor, kao onim našim kolegama, koji su devedesete pratili Socijalistički savez radnog naroda.
Kad god otvorim elektronsku poštu, na moj desktop sruče se očajnički pozivi u pomoć azerbajdžanskom novinaru i satiričnom pjesniku Sakhitu Zahidovu. Vlasti u Bakuu sude mu kao preprodavaču droge na Sudu za teške delikte, iako je zapravo zatvoren jer je, kao i Jevrem Brković u Podgorici, pisao o lokalnim mafijašima - a to, osjetio sam na svojoj koži, može biti jako zajebano. U Bakuu specijalna je policija na glavnom trgu prebila oko sedamdeset novinara, koji su protestirali protiv režima - polomila im kosti teškim drvenim palicama, baš ih izmasakrirala, ležali su krvavi jedan preko drugoga... Predsjednik te idilične zemljice naš je državni prijatelj Ilham Alijev. Njegov tata, Gajdar Alijev, bio je do sloma SSSR šef KGB-a i član Politbiroa, a onda se vratio u Baku, te uz pomoć stare škvadre, preuzeo vlast i zaveo diktaturu. Kad je umro, naslijedio ga je sin. On novinare tretira kao Ceausescu rumunjske medvjede.
Stipe Mesić je, pak, prilikom Ilhamova posjeta Pantovčaku primijetio: Azerbajdžan koji leži na kaspijskoj nafti, bit će nova Norveška! Hoće vraga. Ostat će crna rupa, centralnoazijska tiranija, koja reciklira reinkarnacije Džingis-kana. Kakva Norveška! To mora da mu je opet Lončar sugerirao - Lončar ima tu strašnu idiosinkraziju prema šefovima represivnih aparata: udbaši svih zemalja, ujedinite se...
Mislio sam, evo, kao, izvukli smo se, kod nas je prevladalo to civilno, civilizirano društvo. I Ivo se dosta trudi, hapsi, eno će i Rojnicu, po svemu sudeći, strkeljati u ćuzu. Ruši se Vir, nasrnuli su na Rogoznicu. Tamošnji dragovoljci među kojima su i lokalni heroji koji su obijali srpske vikendice te uništili obalski navigacijski uređaj za civilnu plovidbu misleći da su to neke zrake smrti JNA, fasovali su prvoboračke penzije. Sad će im bager zaželjeti dobro jutro.
I sve tako razmišljam, kad poštar grune na stol veliki, debeli kup papira - no, ne tuži više Merčep, nego RTL. Tvrde da njihov glavni producent Jan Štedul nije dilao drogu, kako sam napisao u `Globusu`, iako policija potvrđuje da je kriminalac osuđen upravo za to djelo. Valjda se domaći RTL pokušava izvaditi kod viših šefova - i nadovezali su se na mene, pa čak i na momka koji je prelomio knjigu u koju sam tekst uvrstio.
Preventivno su ga zasuli tužbama, iako knjiga još nije u distribuciji, pošto se čeka promocija. Njihovi advokati - ured u kojem hrvatski šef RTL-a Christoph Mainusch ima registriranu privatnu produkcijsku firmu - što će mu da mi je samo znati? - negdje su ilegalno nabavili primjerak, a ja smatram da su ga ukrali, pa sam u ponedjeljak podnio protiv njih pritužbu Odvjetničkoj komori. Nije li to reket - odvjetnici pokušavaju spriječiti izlazak knjige, koja legalno još ne postoji, jer se sva naklada nalazi na skladištu - a oni ipak raspolažu fotokopijom? Jesu li se noću uvukli u skladište, oni ili Mainusch? Neka to razjasne u disciplinskom ili sudskom procesu koji protiv njih pokrećem.
I evo - već krv brže kola - sve je isto ko i pre, samo Njega nema, opet Dugme okupio Brega... Dakle, iako se nad našu malu zemlju više ne nadvija sjena urokljivog starkelje s Pantovčaka, čini se da neće ponestati negativaca - evo novih, globalnih, koji te gone i prije nego nešto objaviš, kako bi se mediji pretvorili u same Big Brothere, javno drkanje, zamjenjivanje žena i guranje velikog, dlakavog otrovnog pauka u gaće... Vadim lejzerušu: brrring... brrring... Osjećam strujanje sile, prisutnost velikog mračnog konglomerata te zavjeru Sitha. Tu je i zla princeza s ljubavnikom, vozačem svemirskih trkaćih jurilica... Iza njih stoji Darth Vader. On vadi svoju sablju... Brrring-brring. Izgubi li borbu, poslat će ga za direktora male zvijezde smrti u najudaljenijem zakutku galaksije Andromeda...