Na pitanje šta nam nosi zima svako može veoma lako odgovoriti. Zima obično nosi zahlađenje, naravno ono klimatsko.
Narod kaže, ako je Miholjsko ljeto lijepo i toplo, suho i bez kiše, ako je i pravo ljeto između Petrovdana i Gospojine bilo isto tako toplo i suho, onda zimi ne preostaje ništa drugo nego da bude i ona prava zima, tj. da bude hladna, duga i ako bog da onda i zemlja treba da bude pod debelim snijegom, kako bi se sačuvala njena vlaga od golomrazice, te najgore varijante zime koja može pogoditi naše krajeve.
Kako je sada već sredina novembra moglo bi se reći da vrijeme zime, prema našim bosanskim mjerilima, već pozamašno ističe, mada kalendarski još nije ni nastupila. U nas vrijedi zakon, koji se temelji na sinhronizaciji ljudskih radnji sa kretanjem kalendara i godišnjih doba, odnosno predvidivih klimatskih promjena.
Tako postoji zakon da se stoka kolje i stavlja u sušnice tek između dva Božića jer je tada zasigurno hladno i jer neće biti toplih dana da bi mušice izašle iz svojih gnijezda i zagadile meso.
Ali, isto tako, svi znamo da je sve iza Božića lakše.
I dan svakog dana postaje dulji, pa, ako ima imalo vedrine, sunce nekako dulje grije i u srca se useljava radost da će iza Božića brzo doći Bogojavljenje, pa odmah zatim i Sveti Sava, što se kod nas naziva još i Sredozimac, tj. sredina zime i zatim da će se zima otisnuti niza stranu i izgubiti u ranijem ili kasnijem proljeću, ali ipak proljeću koje donosi obnovu prirode i toplije vrijeme, a sa njima i bolje dane kad se čovjek može ogrijati i na suncu, a ne samo na drvima ili skupom komunalnom grijanju parom ili plinom.
Od Svetog Save nastupa mjesec Hamsin i promjenljivo vrijeme koje traje četrdeset dana, a kada on istekne, onda nastupa proljeće i lakše se diše.
To je logika sirotinje, a ko danas nije sirotinja. Većina nas je sirotinja u džepu i imovini, u kući i oko nje, a manjina je opet sirotinja duhom, nama za utjehu, kako se to kaže u Bibliji.
Svakome je određena njegova sudbina, osim nas koji smo izvan sudbine i izvan svega ljudskog, prestali su nas kontati u ljude, pa smo samo brojevi u nacionalnim kalkulacijama.
A nas sada interesuje kakva je ova naša ovozemaljska zima, tj. ova koja ovisi o ovozemaljskim, a ne o onim onozemaljskim višnjim silama i vladarima naših sudbina.
To je pitanje koje svako od nas sebi postavlja ovih dana kada su se počeli intenzivno sastajati naši vodeći ljudi, a kada su i oni iz Brisela počeli da o nama misle i donose svoje preporuke i saopćavaju nam da te preporuke zapravo i nisu preporuke nego odluke i da se ne zabunimo kada ih budemo čitali i ne pomislimo da je ono što se naziva preporuka odista nama bilo šta drugo osim poruka kako treba da bude, a ne savjet kojeg možemo prihvatiti ili odbaciti.
Stoga, hajde da vidimo šta se to eventualno iza brda valja u ovo predzimsko vrijeme, nagovještava li toplu ili hladnu zimu, ili se već sve zbilo, samo do nas o tome još nije stigao glas.
Da se nešto sprema govori nam činjenica o sve učestalijem sastančenju naših nacionalnih lidera, koji se po ustaljenom receptu sastaju na izabranim i od naroda uglavnom podobro udaljenim mjestima, a donose odluke koje se tiču svih nas.
Da se odluke najčešće donose daleko od naroda jasno je iz same činjenice da su gotovo sve one do sada bile protiv njegovih interesa.
Ali, mi nemamo načina da ove ljude opomenemo i naučimo da su odgovorni jedino nama i da moraju djelovati transparentno, tj. vidljivo svoj našoj javnosti.
Međutim, prije pitanja o tome kako i zašto oni rade onako kako rade postavlja se pitanje koje je normalno za svaku demokratiju, a to je pitanje o tome koje su to legitimacije koje ovim ljudima daju pravo da raspravljaju i odlučuju o nama i bez nas. Stoga bi bilo najbolje da vidimo stanje legitimacije svakog od njih i u odnosu na sopstveno biračko tijelo i na našu zemlju i njeno biračko tijelo u cjelini.
Pođimo od Dragana Čovića, ovog puta ne zbog toga što je on najlakši slučaj nego što je stanje s njime najjasnije, a i po abecedi je prvi.
Čović je stekao legitimaciju da odlučuje o nama i o našim sudbinama na osnovu činjenice da raspolaže sa oko 50% glasova hrvatskog biračkog tijela. Treba pri tome imati na umu da je to samo oko, ili čak i manje, od 5% ukupnog biračkog tijela naše zemlje i da ga ta činjenica kvalificira jedino da odlučuje o čisto nacionalnim pitanjima Hrvata i malo od toga više.
Milorad Dodik, u ovom ansamblu, ima najbolju legitimaciju. Iza njega stoji barem 60% biračkog tijela Republike Srpske, a to je oko 25% biračkog tijela cijele Bosne i Hercegovine i on u tom pogledu ima solidnu, mada nedovoljno valjanu legitimaciju da odlučno i bez konsenzusa drugih utječe na sudbinu cijele zemlje.
Sulejman Tihić, u tom kontekstu, predstavlja najsporniji element i ima najslabiju legitimaciju u pitanju odlučivanja o našoj sudbini.
Na izborima, onim općim i jedinim koji su relevantni za mišljenje naroda, ili glasačkog tijela kako je tačnije reći, o državnom ustrojstvu naše zemlje, on je izgubio u odnosu 70:30% bošnjačkog biračkog tijela u odnosu na svog rivala i time izgubio svaku relevantnu legitimaciju i pravo da se nameće kao glavni pregovarač o pitanjima ustavne reforme, ili bilo kojem drugom pitanju koje se tiče ustrojstva države i državnih interesa Bošnjaka, ako se već o tome radi.
Pa, ako se može reći da Dodik ima nesumnjivu legitimaciju srpskog biračkog tijela, da Čović ima jedva podnošljivi mandat da pregovara o ustavnim pitanjima u ime Hrvata, naravno ovdje se radi o rezerviranju posebnog prava od strane ove trojke da ona raspravlja i donosi odluke koje predstavlja kao nekakvo relevantno gledište naše političke javnosti, Tihić nema tu legitimaciju i on je neka vrsta uzurpatora u ovom ansamblu.
On je na neki način ukrao tuđi glas i ono što on bude zastupao ne može se smatrati izborima verificiranim gledištem i stavom bošnjačke političke javnosti, a o ostaloj javnosti da se i ne govori. Međutim, nije ovo prvi put da neki naš političar ne obraća nikakvu pažnju na izraženo i verificirano mišljenje naše javnosti.
Baš njega briga za mišljenjem bošnjačke javnosti uopće i posebno one najodgovornije, kao što je akademska i naučna javnost uopće, kao što je kulturna te vjerska javnost, koja ne podržava ni "a" od onoga što Tihić predstavlja kao stavove bošnjačkog naroda. Nema nijednog relevantnog znaka takve podrške u javnom mediju, osim podrške stranke, odnosno njenog vrha i medija koje stranka podržava koliko i oni nju.
Zbog čega je sve ovo moguće. Iskustvo nas uči da je sve ovo moguće samo na osnovu monopola na predstavljanje nacije i u situaciji kada građani odista nemaju nikakvog utjecaja na sopstvenu sudbinu, kada nastaje stanje u kojem o toj sudbini mogu odlučivati ljudi koji predstavljaju jedva 20% birača, izuzimajući Milorada Dodika, čija je legitimacija u ovom času mnogo jača, a što mu daje i nadmoć u odnosu na dva partnera u ovim razgovorima.
Dakle, sve ovo je moguće u situaciji kada ne postoji nikakav odnos između građana i politike koja se u njihovo ime vodi, kada je politika zasebno područje uzurpirano do političkih oligarhija i kada se nijedan segment javnosti ne uzima u obzir, a odlučuje se o najvažnijim pitanjima života zemlje i njenih ljudi.
Dešava nam se isto ono što nam se događalo kad su bogomdane vođe naroda odlučivale o promjenama ustavnog poretka zemlje bez znanja i konsultiranja bilo koga osim svoje sopstvene volje i uskih krugova kamarile koja je oko njih postojala.
Nema od toga ništa, džaba se sastaju. Dodiku ne trebaju promjene, Tihić i Čović se zadovoljavaju samo time da održe sopstveni monopol i to je sve što se može reći povodom ove predzimske turneje krnjeg ansambla naših političkih vođa.
Vođa, ali čijih i kakvih, neka na to pitanje odgovori svako za sebe. U ovom našem potpunom beznađu i neka mala zabava je dobra stvar, a ova njihova turneja je zabava, samo s okusom tragikomedije.