Na prvu vijest o papinu dolasku, raspao se kulturni provizorij hrvatske države
Ono što izgleda postojano kao stijena iznad Omiša opjevana u klapskim himnama - to da se, naime, "Dnevnik" nacionalne televizije emitira uvijek i bez obzira na sve u 19.30 - odjednom je prestalo da vrijedi. Prvog dana papina boravka išao je u 19.10, a drugog u 21 sat. Zapravo, oba ta dana nije ga bilo - centralna emisija vijesti bavila se samo posjetom, uz uključenja na dežurni desk, gdje je sjedio Jozo Barišić prigodno izvučen iz pašalićevsko-motrištarskog kadrovskog depoa kao najprikladniji za ovo televizijsko crkveno prikazanje. Zašto baš on? Urednici informativnog programa instinktivno osjećaju kako sve u vezi s Katoličkom crkvom mora imati veze s ultradesnim vanparlamentarnim spektrom, političkim prostorom gdje idejno lociraju i samu hrvatsku crkvu - što, uostalom, i nije sasvim bez osnova...
Ali, kako se moglo dogoditi vrhunsko svetogrđe - supenzija termina "Dnevnika", koji svi doživljavaju kao tekovinu nepromjenjiva javnog poretka u hrvatskom društvu i državi? "Dnevnik" nije promijenio termin ni kad je umro Tito, pao komunizam, zatim Vukovar (to, doduše, u "Dnevniku" nije ni zabilježeno) ili na Zagreb pale rakete Luna-M, a poslije i kazetne bojeve glave VBR-a orkan, pa pobile i ranile mnoštvo civila.
"Dnevnik" u 19.30 započinje trijumfalnim taktovima u trenutku kad se kazaljka sekundara popne na 12 - i to je jedna od najdublje ukorijenjenih predodžbi o redu stvari i ustroju svemira sagledanog iz našega kuta, iz male države u kojoj se inače sve brzo mijenja, pa i samo njeno ime, ustroj i obuhvat, ali se - uvijek i nepromjenjivo - s "Dnevnikom" počinje točno u pola osam. Za nas je to kao za Ruse ono grobno javljanje radio-spikera iz Lenjinova goba: "Gavariiiit Mas-kva!"
Goran Milić pričao mi je jednom: "Da, beogradski 'Dnevnik', još u doba socijalizma, tu je uvijek bilo drame, nikad nisi znao što će točno izletjeti u javnost, dok je u Zagrebu uvijek vladao činovnički red, ali se ne sjećam da je u onih deset godina dok sam ondje radio beogradski 'Dnevnik' makar jednom počeo u nula-nula, uvijek je bilo deset sekundi prije ili deset sekundi kasnije!"
Znači, ovo je zapadni Balkan, brajko, nema tu mile-lale! Zašto je onda Hrvatska televizija papin posjet tretirala kao udar tunguske komete kombiniran s japanskim cunamijem, pa su se promijenili čak i ti nepromjenjivi parametri?
Stari gospodin došao je u državni posjet, primljen je na najvišoj razini, s najvećim počastima. Kako je istodobno bio u posjetu vjernicima svoje konfesije, dočekali su ga masovno i prelati u svečanom kostimu, pa ih se okupio lijep broj - oko dvije tisuće. Pučanstvo je, također, u prilično velikom broju izašlo na ulice pa ga pozdravljalo mašući žuto-srebrnim zastavicama Svete stolice dok je prolazio u osebujnom vozilu koje i samo privlači veliku pozornost (bog zna može li se naručiti privatno, u nekoj luksuznijoj, kerumovskoj izvedbi?) Na misi na Hipodromu okupio se auditorij brojan kao na koncertima "Bijelog dugmeta", Georgea Michalesa i Beyonce zajedno. Papa je superstar. A događaj je nesumnjivo velike magnitude - ali, po samoj prirodi stvari, prilično statičan, lišen neke drame pa su domaće televizije posve promašile pokušavajući ga pratiti kao nešto senzacionalno. Razmjestili su reportere po uličnim uglovima, pozivali eksperte koji će analizirati ovaj ili onaj aspekt protokolarnog programa i sve to pokazalo se podjednako neplodnim, jer to, naprosto, nije medijski cirkus, koliko god se oni upinjali da ga u to pretvore... Nova TV radila je to uspješnije, motivirana iskrenim, bezočnim populizmom - njihova urednica informativnog programa angažirala je kao rezidentnog eksperta svog osobnog egzorcista u franjevačkom habitu, a novinarka Ivana Petrović, poznata po svojoj sveobuhvatnoj neumjerenosti, ekstatično je kričala: "Došao nam je papa!" S njom se stao natjecati i Branimir Bilić na državnoj TV, koji je na sebi svojstven način nizao non sequiture, jecajući u sladostrašću moralne katarze zbog ovoga posjeta, koji je doživio sasvim osobno - kao da je papa došao da nastupi u njegovoj emisiji na njegovoj televiziji. Poput njegova mentora Zdravka Tomca, Bilić je tom egzibicijom dovršio putanju od najzadrtije komunjare do fanatičnog papista.
Iako u ceremonioznoj koreografiji protokola nije bilo ničega na što bi se jeftini telekozmizam mogao uhvatiti, posjet Benedikta XVI imao je zapravo i vrlo zanimljivu pozadinu - političku, vjersko-političku pa i teološku, što, naravno, naši primitivni mediji uopće nisu registrirali.
Koliko god to Kaptol skrivao, papa je došao u brz uzvratni posjet predsjedniku Josipoviću. Oni su razgovore započeli u Vatikanu, nadasve o bosanskoj diplomatskoj inicijativi hrvatskog predsjednika koja ga je već učinila najvažnijim državnikom u regiji. Nema sumnje da Ivo uživa puno povjerenje rimske Kurije, State Departmenta i Vlade u Berlina. S papom i Hilary Clinton on se višekratno susretao u proteklom vrlo kratkom razdoblju, što znači da ni ovaj sastanak nije puka bilaterala prema rutinskom diplomatskom kalendaru. Dakle, riječ je o ključnoj regionalnoj inicijativi, a u nju je Hrvatska biskupska konferencija, da to tako kažemo, samo lateralno uključena. Partner je vrhbosanski nadbiskup, kardinal Puljić. Iako to ne ističu, hrvatski biskupi osjećaju da su ostali na margini vatikanske politike, pa su svrhu papina posjeta pokušali sakriti divovskom manifestacijom pastoralnog susreta s mladima, defileom crkvenih velikodostojnika i paradom pučke pobožnosti. Oni, naime, znaju kako su u posljednje vrijeme konzekventno pravili pograške jer ne razumiju političke procese i raspoloženje javnost, čak i one vjerničke, pa su svih prilično alijenirali, spekulirajući stalno s ugledom Crkve kao da raspolažu neograničenim moralnim kapitalom. Zapravo se oslanjaju jedino na manje obrazovane slojeve, kojima i sami pripadaju ne samo po porijeklu, nego i po relativno skučenim obzorima te ograničenoj naobrazbi. Politički, napravili su tako nekoliko pogrešaka koje će za status crkvene elite imati teške posljedice.
Branili su Sanadera kad ga je osuđivala cijela hrvatska javnost. Ustali su protiv Haškog suda i presude Gotovini pa podržali ekstremnu desnicu u njenim ekscesima. Prethodno im se dogodio skandal s palačom od oniksa izgrađenom u podsljemenskoj zoni, gdje su smjestili svoje kancelarije i pokazali kako svoje administrativne poslove pretpostavljaju pastoralnim, fantastično neosjetljivi na krizu koja ljude masovno pretvara u siromahe, a uzrokovana je uz ostalo korupcijom Sanaderove vlasti, koju su svesrdno podržavali. Naposlijetku, podržavali su i Bandića kad su se Hrvati masovno izjašnjavali protiv njega, pa izabrali Josipovića. Tom čovjeku kojega su pokušali onemogućiti sad je papa došao u uzvratni posjet pa pokazao što se u Vatikanu misli o tim njihovima opredjeljenjima. Jesu li shvatili poruku? Jesu, ali im je bilo važno da je sakriju i s nepromišljenošću koja se može mjeriti jedino s njihovom agresivnošću, odabrali su trenutak kad Hrvatska ulazi u Europsku uniju da prigodom papina posjeta istaknu zahtjev za zakonsku zabranu abortusa. To definitivno nije europski standard ili norma, pa ni stvar koju Crkva nameće demokršćanskim strankama. No, hrvatski će biskupi sigurno time uvjetovati političku podršku HDZ-u, koji se neće moći oduprijeti ucjeni, i Jadranka Kosor, koja se u audijenciji u nuncijaturi, poput ushićene požeške šiparice, pojavila pod engleskim šeširom, s crnim velom i u mini suknji, morat će učiniti fatalni izbor između dvije gubitničke strategije...
Taj diktat dovesti će do izbornog sloma desnog centra. Bit će to još jedan veliki promašaj uzrokovan neshvaćanjem hrvatskog društva, od kojega se Crkva odvojila i socijalno i politički. Uz potpuno nerazumijevanje regionalne politike koju, s punom vatikanskom potporom, zapravo vodi agnostik s Pantovčaka, to će naposlijetku dovesti do neizbježnih sankcija. Upućenije neće iznenaditi neko brzinsko unapređenje kardinala Bozanića na visoku funkciju u birokratskom labirintu Sv. Oficija...
O svemu ovome, naravno, nije bilo ni riječi u izvješćima hrvatskih medija. Zapravo se ni o Benediktu nije puno pisalo ili govorilo, pa nigdje nisu razmatrali njegov govor, koji je, naravski, bio upućen globalnom auditoriju, ni njegov autorski opus konzervativnog teologa, bližeg Hegelu nego Pavlu. Jedino ga je Josipović - ipak je on intelektualac - u pozdravnom govoru smjestio između kardinala Šepera i teologa Šagi-Bunića, dakle jednog antikoncilskog kurijalnog administratora i jednog koncilskog teologa. Benedikt je upravo tu negdje - on je na Vatikanu II među ekspertima predvodio doktrinarnu struju (nasuprot Hansu Kungu na čelu "obnovitelja"), a sad je izabran na vrhovni položaj kao postkoncilski administrator kakav se uvijek bira poslije nekog velikog reformističkog ili karizmatičnog vjerskog vođe da "stabilizira" njegovo nasljeđe, odnosno da se djelo ljudi poput Ivana XXIII ili Ivana Pavla II zadrži pod administrativnom kontrolom matične korporacije. Netko ih mora proglasiti svecima i tako, zapravo, ukloniti s horizonta običnog ljudskog iskustva i humanističke povijesti. No, teško da to Bilić ili Barišić mogu pojmiti, kao tipični jednostanični novinari TV medija...