"Znate li komšinicu Milku? Ta vam ima troje maloljetne djece, a svaki drugi vikend putuje na neke seminare. Džabe joj njen doktorat. Djecu joj čuva svekrva i muž. Sramota! Ko zna šta ta radi na putovanjima? A muž joj dobar. Ne pije i ne tuče je, a vidi nju kakva je."
`Znate li onu Mariju, ima preko trideset i još živi sa roditeljima u dvosobnom stanu? Dva puta sedmično ide kod frizera, jednom sedmično na manikir i pedikir. Masažu, piling i depilaciju joj rade jednom mjesečno. Nije onako tamna prirodno, kažu da ide u solarij. C c c. Pa, nije joj majka nešto tamna. Odakle joj pare za takav život? Trebalo bi da se uda i da rađa, ne znam šta čeka do sada. Nije baš mladica više. Neće ta nikakva majka biti, zna ona sebi lijepo ugoditi! Kući dolazi često u gluvo doba noći. Ja imam lagan san, pa čujem komšiluk, šta ću.`
`A ima jedna iz ulaza do našeg, uf, ta vam je.. Ima dijete, djevojčicu od devet godina. Muža joj nisam vidjela, kaže Draginja dolazi neki, ali nisam ga još vidjela. Ona nešto piše. Da li neke knjige, novine, ko će ga znati. Takve su vam najgore. Niti imaju radnog vremena, niti pravog posla. Sve je to... bezveze. Bolje bi joj bilo da nađe neki pošten posao od osam do tri i nekog čestitog čovjeka nego što piskara. Uostalom, ja to njeno pisanje nikad nisam vidjela. A vidim utorkom i petkom poslijepodne nekuda ide. Kaže, pjeva u horu, voli muziku. E, jest, baš vam ta pjeva.`
Crna ovca. Bijela vrana. U svakom slučaju drugačija. Ne uklapa se u šablon dobrovoljne žrtve muža i djece, mučenice sa povremeno plavim monoklom. Volšebno, uspijeva ispuniti sve svakodnevne obaveze i lična zadovoljstva, i gle čuda, ipak je i supruga i majka. Šteta što nije kako treba, a potiče iz dobre porodice. Niko ne bi rekao da će iznevjeriti očekivanja.
Prosječna žena o predrasudama ne govori. Ne i Vedrana Rudan. Rudanova se ne ustručava govoriti.
Ona ne govori, ona galami. Vrišti jezikom psovki, ismijavajući život žene, ali priznajući da je to ipak istina. Brak u njenim knjigama prestaje biti institucija i nakon petnaest-dvadeset godina trajanja postaje međusobno trpljenje dva ljuta neprijatelja skrivana između rijetkih nježnosti, rijetkog seksa i čestih svakodnevnih briga.
Knjiga `Ja, nevjernica` je nastala sakupljanjem tekstova tada novinarke Vedrane Rudan, koja je pisala za hrvatske nedjeljnike u periodu od pet godina. Piše u prvom licu jezikom žene u ranim pedesetim godinama, na pragu rađanja sumnje u svoju ženstvenost i erotsku zavodljivost. To je period kada muž pronalazi ljubavnicu dvadeset godina mlađu od nje, kada djeca odrastaju, a njoj ostaje mačak i prijateljice sa jednakim bračnim problemima i kupovanjem posteljine na odloženo plaćanje. Neskrivena kritika društva, politike, porodičnog i poslovnog života pisana britkim jezikom, dijeli čitaoce na dvije grupe: One koji sa nestrpljenjem čekaju njen sljedeći roman i one koji su pročitali samo jednu njenu knjigu i neće nikada pročitati sljedeću. Rudanova ne njeguje samodopadljivo koketiranje sa čitaocima. Ona pišući oslobađa sebe, izbacuje gnjev, tugu, ljubav, požudu ne osvrćući se mnogo na čitaoca. `Ja, nevjernica` ponavlja pojedine epizode iz knjige `Ljubav na posljednji pogled`, iako u ovoj knjizi govori o ženi tragičnog djetinjstva koja nakon petnaest godina zajedničkog života ubija muža. U knjigama Vedrane Rudan ne bi se moglo govoriti o visokoj umjetničkoj vrijednosti, ali se svakako može govoriti o neposrednosti i iskrenosti.
`Dojenje. To je ipak samo mamina sreća. Lijeva cica. A desna? Vuče? Ne vuče?... A bočica? Ne bočica... Svaka četiri sata pa noću pauza. Noću pauza? Ni noću pauza. A danju svaka tri sata. Noću spava? Spava, spava. Ne spava... Bebe se vole igrati. Od jedan ujutro do sedam ujutro. Da. I prebrzo vuče. Pa uzme previše zraka. Pa teško podrigne.`
Rudanova nije samo bijela vrana, ona je i crna ovca.