Knjiga "Crna umetnost" svojom gustinom i tamnom metaforikom predstavlja psihološki i kreativni portret Bećira Vukovića, jednog od barjaktara apokaliptičnog pjevanja, čije su isisane misli i zadavljene riječi potpisane "svilenim gajtanom" sveopšteg ništenja.
Autor desetak vrlo zapaženih zbirki poezije, Bećir Vuković nikada nije dijelio sada već prevaziđeno mišljenje da je umjetnost (poezija) kadra da mijenja istoriju (govorilo se da je "Marseljeza" srušila Bastilju) i da će ljepota "spasiti svijet". Bećir nema takvih iluzija. Kakva "Crna umetnost", koja nije u stanju ni da spasi sebe od destrukcije, a kamoli svijet koji u pjesnikovoj viziji postaje vrtlog zla i živa slika pakla. Zemlja je, pjevao je jedan veliki pjesnik, posijana "smrtnim sjemenom", agresivnom vegetacijom koja proždire sve pred sobom, ruši gradove, prosipa ljigavu utrobu stvari, rastače biće, naseljava ga strahom i virusom raspadanja, živu i neživu prirodu, tijelo, pa čak i duh pretvara u sluz, smrad, trulež, kosmičko smeće koje predstavlja intonaciju i interpunkciju svakog pokušaja da se nešto kaže i iskaže.
Raspad
Čovjek je izgubio vjeru, mogućnost spasenja, pa čak i umjetnost. Nastupio je haos, beznađe, opšte rasulo i raspad
Razapet između svojih brojnih smrti, Bećir se žuri da naslika stravične prizore strašnog suda, utvarne pejzaže koji kao da su se sa platna Boša preselili u konkretnost čovjekovog okruženja, gorko se poigra "igračkama propasti", utisne trag u lirskom blatu zapiše svoje ime na gomilama smeća, koje su postale spomenici vremena i ispražnjenosti duša. U svijetu strave i užasa, opredmećenih noćnih mora ističe se njuška pacova, kao dominantni simbol na bijelim zastavama predaje i sveopšteg rasipa humaniteta. Iako za sebe tvrdi da je pobornik mraka i studeni, iako nema dovoljno strašne slike pred kojom bi se zaustavili njegovi koraci po tamnom bespuću, raspadajuće stvarnosti, iako se gotovo ne mogu obuhvatiti nepregledi njegove mračne imaginacije, Bećir Vuković kao da i sam sebe demantuje posljednjom željom da se, ipak, tamo nebo rascijepi makar jednom zrakom nekog nedosegnutog sunca koje se, možda, ipak, nije još sasvim ugasilo. Spas bi možda mogao biti u stvaranju:
"Gospode,
teško li je ići kroz tišinu
sa praznim čistim papirom
sa bocom belog mastila..."
Bijelim mastilom pjesnik pokušava da ostavi svoj zapis. Njegove slike obiluju mnoštvom pojedinosti materijalnog svijeta. Sve djeluje zasićeno, nagomilano, oivičeno bojom i oblikom, zaustavljeno u trenutku nakon čega će, snažnim, neočekivanim udarom sve da se stropošta u prah i pepeo, jad i zanijemilost. Taj udar kao u "Jabukovom cvatu" tim je strašniji što je neočekivan i sasvim besmislen. Slikar figuracije (ali i apstrakcije) Vuković u svojim pjesmama (neočekivano) ne bježi ni od elementa fabularizacije: elementa teatra apsurda ("Čekajući Godoa"), od mitova i fantastičnih priča, asocijacija na pojedine literarne (npr. one iz Poovog "Gavrana" ili Kafkinog "Procesa") ili istorijskih situacija u kojima ličnost (Aleksandar Karađorđević, patrijarh Pavle itd.) iz konkretnosti definisanog vremena prelaze u neodređenost ljudskog stanja neovjerenog iskustvom.
Poezija Bećira Vukovića odraz je sveopšteg poremećaja, krize vrijednosti, sve virtuelnijih simptoma socijalne patologije na globalnom i ličnom planu, odraz je sveopšte ugroženosti čovjeka na planeti, poremećaja klime, gladi bolesti, prirodnih katastrofa, zastrašujuće budućnosti čovjeka i svijeta suočenih sa neizbježnom kataklizmom, užasom u sve praznijim dušama ljudi.
Čovjek je izgubio vjeru, mogućnost spasenja, pa čak i umjetnost. Nastupio je haos, beznađe, opet rasulo i raspad. Sve postaje ništa, pretvara se u smeće i smrad. Nekada je Bodler pisao o splinu Pariza, a danas je svijet posta globalna deponija. U umjetnosti je zavladala estetika ružnog, grozomornog.
Međutim, iako Bećirova imaginacija stvara slike od kojih se diže kosa na glavi i osjeća mučnina, vjerujemo da su te slike opomena čovjeku da se presabere, izroni iz brda smeća, da pokuša da stvarima i bićima, a pogotovo sebi vrati izgubljeno, sada poniženo i pobljuvano dostojanstvo.
Kakva je dalje, makar i žalostiva, crna umjetnost je ipak umjetnost. Ona ne pruža čarobni štapić nego štapić od tisovine, potporu čovjeku na na njegovom tegobnom lutanju pod svodom koji ne čuje.