Nakon što su se biskup Franjo Komarica, premijer Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović usaglasili da spomenik papi Jovanu Pavlu II treba da bude podignut u Banjaluci, radikalno krilo SDS-a istupom ponovo je na političkoj sceni otvorilo temu srpskog šovinizma.
Priča kreće ovako... Zbog prijetnji islamskih ekstremista da će biti porušen, odustalo se od izgradnje spomenika papi u Sarajevu i predloženo je da bude postavljen najvjerovatnije u krugu samostana na Petrićevcu, gdje je i boravio papa Jovan Pavle II prije sedam godina kada je istaknutog Banjalučanina dr Ivana Merca proglasio blaženim. Biskup Komarica je s oduševljenjem prihvatio ovu Čovićevu inicijativu i najavio da će se uskoro krenuti sa izradom idejnog rješenja.
Nije trebalo čekati dugo. Slijedi lavina reakcija koju je pokrenuo SDS-ov nosilac liste za banjalučku regiju Đorđe Umićević, optužujući aktuelnu vlast za "prohrvatsku i prokatoličku politiku, krunisanu podilaženjem Vatikanu, oličenu u žrtvovanju preostalih nadležnosti utapanjem RS u NATO". Zbog toga traže da se o postavljanju spomenika papi građani izjasne na referendumu jer se, eto, za razliku od ekstremista u Sarajevu, veze Umićević dalje, trebaju na demokratski način odrediti o tom pitanju.
Podršku Umićeviću dala je i Srpska radikalna stranka, inače koaliciona partija koja zajedno sa PDP-om čini opozicioni blok "Zajedno za Srpsku". PDP se za sada uglavnom drži po strani ne talasajući puno oko pape jer Mladen Ivanić zna kako priča njegovih izbornih partnera nije ništa drugo do klasični fundamentalizam prema drugom i drugačijem, te da mu Umićevićeva retorika donosi više štete nego koristi. I šuti.
Međutim, da bi se razumio SDS-ov otvoreni povratak govoru mržnje i netoleranciji prema svemu što se "ne krsti sa tri prsta" potrebno je da se vratimo u razdoblje velikih unutarstranačkih previranja koja su se odvijala posljednjih godina.
Mladen Bosić da bi preuzeo potpunu kontrolu nad banjalučkim krilom SDS-a smijenio je sve one koji su se drznuli da ga nešto upitaju tipa šta se to radi, i prošle godine je u stranku uveo neke mutne tipove, pripadnike nekadašnjih "Crvenih beretki" koji su u ratnim godinama bili gospodari života i smrti u Banjaluci, kao i zaboravljene kadrove bivše Srpske stranke Krajine.
Ili se tako nekako zvala ta partija čiji je politički ideolog bio i ostao banjalučki salonski nacionalista profesor Predrag - Gugo Lazarević, poznat što se uvijek hvali kako je tri mjeseca kao dijete vozao bicikl po hodniku Banskog dvora koliko je trajao i mandat njegovog oca dok je vladao Vrbaskom banovinom u Kraljevini Jugoslaviji.
Taj strašno umišljeni intelektualac kojem "plava banska krv" već više decenija ne dovodi svježeg kiseonika do mozga ostaće upamćen kao autor teorije kako su banjalučki Bošnjaci sami digli u zrak Ferhadiju te nesretne 1993. godine.
"Kad je Ferhadija odletjela u vazduh, ja sam rekao: 'To je učinio islamski svijet da se Srbima osveti, da u Banjaluci napravi provokaciju i da sruši džamiju, koju sam ja nazivao srpskom džamijom, jer je Ferhad-paša Sokolović Srbin'", pričao je profesor Gugo još šest godina kasnije. Samo je bilo sve manje onih koji su ga uopšte i slušali.
Iz te luđačke političke matrice, po kojoj je čitav svijet u zavjeri protiv "svetosavskog nebeskog naroda" i o kojoj je Lazarević mogao da raspreda od Vidovdana do Vidovdana, od cara Lazara do Slobodana Miloševića, iznjedren je i Đorđe Umićević, bivši gradonačelnik Banjaluke, po struci elektroničar ili električar koji je u toku i poslije rata petljao nešto u privatnoj firmi oko alarmnih sistema.
Taj isti Đorđe, koji danas diže bunu protiv pape, dizao je bunu i protiv obnove Ferhadije te je u jednom intervjuu "Nezavisnim novinama" otvorio dušu i onako, kao pravi Srbin po mjeri profesora Guge, mrskoj međunarodnoj zajednici hrabro skresao u lice da nikad neće pristati na obnovu te "srpske džamije".
"Obnova Ferhadije je pakleni plan jer to nije spomenik nijednog od tri naroda u BiH, nego turskog okupatora koji je narod tretirao gore od fašista", govorio je prosvijetljeni Đorđe sve dok ga tamo negdje krajem 1999. godine tadašnji visoki predstavnik nije osvijestio odlukom o smjeni i poslao u zasluženu političku izolaciju.
I stvarno, za njega se nije deset godina u javnosti ništa čulo sve dok ga Mladen Bosić nije izvukao iz nekakve polumrtve i polutajne političke grupacije koja je svih ovih godina po prigradskim kafanama njegovala i baštinila tradiciju slavnih dana kada je sin bana Lazarevića vladao Banjalukom.
I priča o protjerivanju pape iz Banjaluke ne završava se jednim saopštenjem kojeg je samo potpisao Đorđe Umićević. Ona u svojoj suštini otkriva politički i ideološki kostur nove opozicione koalicije "Zajedno za Srpske" koja je, šizofrenog li vremena, svesrdno podržana od dijela bošnjačke medijske i političke scene u Sarajevu.
Politika koja zagovara ponovnu izolaciju Banjaluke i Republike Srpske uvodi je u mitove i legende o napaćenom narodu iz kojih crpe samo srpsko pravo na život i rad na ovom prostoru. Politike koja sugrađanima Hrvatima i Bošnjacima jasno poručuje da nemaju isto pravo na svoju vjeru, kulturu i tradiciju u svom gradu.
I može Mladen Ivanić danas da priča o ekonomiji, promašajima i pogrešnim investicijama aktuelne vlasti. Može i Mladen Bosić da pokuša o nečemu da jasno iznese stav. Sve je to i poželjno od opozicije.
Ali poražavajuća je činjenica da su u tom opozicionom bloku nacionalnu politiku prepustili senilnom profesoru Gugi koji je nakon deset godina ponovo progovorio kroz usta Đorđa Umićevića.
Bez obzira na ta njihova šovinistička lupetanja, Banjaluka je bila i ostala otvoren i tolerantan grad za sve svoje građane. Iskreno vjerujem da će na Petrićevcu biti sagrađen spomenik papi. U svakom drugom slučaju pobjeđuje mračna politika banovića Guge i Crnog Đorđa.