Bezbjednosni aparat i šira društvena zajednica moraju da upale alarm nakon što je, u samo nekoliko dana, smrtonosna kombinacija alkohola i brzine ugasila jedanaest mladih života na bh. putevima.
Ionako crnu statistiku u ponedjeljak je zaokružila nesreća u blizini Pelagićeva, kada su četiri mladića izgubila život u sudaru sa kamionom.
Time se broj poginulih od novogodišnje noći do danas popeo na jedanaest, što je stravično mnogo s obzirom na veličinu BiH i broj vozača.
Uprkos tome što su mnogi polagali nade u novi Zakon o bezbjednosti saobraćaja koji je stupio na snagu 1. avgusta prošle godine, čini se da je zakon ostao samo mrtvo slovo na papiru i da stare navike teško izumiru. Nažalost, one u saobraćaju danak kupe u životima.
Zato ne možemo svu krivicu svaljivati na leđa zakonodavca jer je on, u ovom slučaju, svoj posao obavio. Na zakon možemo imati zamjerke, smatrati ga u pojedinim odredbama i previše rigoroznim, ali bez obzira na sve činjenica je da daje solidnu zakonsku osnovu za bezbjednost saobraćaja.
Praksa je, naravno, posve druga stvar i to je ono gdje smo svi zajedno zakazali.
Naime, većina nesreća, evidentiranih od Nove godine do danas, imala je nekoliko zajedničkih karakteristika - gotovo svim kumovao je alkohol i neprilagođena brzina.
Veliki broj poginulih i uzroci nesreća traže hitnu akciju, prije svega usmjerenu na podizanje svijesti vozača. Praksa je, naime, pokazala da rigorozne kazne znaju imati efekta, ali da bez podizanja svijesti vozača o tome šta donose alkohol i bezglava jurnjava neće biti rezultata. To podrazumijeva širu akciju koja treba biti usmjerena na svakog vozača kako bi bio svjestan šta donosi brzina, nerazumno preticanje i, generalno, nepažnja u vožnji.
Utisak je da, kako godine prolaze, ništa ne učimo na svom iskustvu. Svako od nas treba da se zapita šta može da izazove malo jači pritisak na gas, malo rizičnije preticanje u nerazumnoj želji da se na odredište stigne minut-dva brže... O takvim stvarima gotovo niko od nas ne razmišlja na vrijeme, već nam na pamet pada kad je kasno za sve.
Od odredbi novog zakona počeli smo da poštujemo samo dvije stvari - palimo svjetla i ponekad vežemo pojas, ali i to ne radimo kako bismo povećali svoju i tuđu bezbjednosti, nego u strahu od kazne. I to je, doduše, neki početak, ali crna praznična statistika nas opominje da moramo da se okrenemo krucijalnim faktorima koji dovode do nesreća - višku alkohola i brzini. Iskustva susjednih država uče nas da ni tu rigorozne kazne nisu od pretjerane pomoći. Hrvatska, na primjer, ništa nije postigla sa čuvenih nula promila jer je broj nesreća ostao praktično na istom nivou.
Svijest vozača je karta na koju treba usmjeriti društvenu akciju. Država tu mora da se nametne kao lider, uz asistenciju nevladinog sektora.
Jedan bilbord sa prikazanom fotografijom nesreće može postići veći efekat nego kazna od hiljadu maraka. Koliko god da nas bole na kazne smo se navikli. Ionako ih ne doživljavamo kao opomenu, već kao namjeru države da nam isprazni novčanik.