Pokušaj da vas inspirišem. Sa vama podijelim jedno putovanje koje nije nalik na istraživanje, niti je pohod, niti ima cilj obojiti skice. Ono zrači kreacijom, jer kreirati svoj mikrosvijet je suština. U vremenu globalizma tj. instant jurnjave za maglom i uslovno rečeno vrijednosnim papirima da li ikad stanemo i razmislimo? Recimo o ovih pet stvari.
Prvo. Kod onih koji ljude dijele postoji više principa podjele. Jedan od njih je podjela na one sa energijom i one bez iste. Energiju imaju oni koji žive svoj san i rade ono što vole. To se najbolje vidi i svima je jasno kod onih koji rade javni posao. Tačnije, kod onih koji su nam pred očima uslovno rečeno. Energični i oni nenergični. Osobe koje se bave javnim poslom su često introvertne.
Svi od njih očekuju otvorenost. Ali njihove granice prema drugima nisu na mjestima gdje se inače nalaze kod ljudi. Njihova odbrana je dubinska. Za njih kažu da su komplikovani. U stvari, oni na taj način čuvaju svoju energiju. Ali često, posebno oni koji žive svoj san, imaju male detalje koji ih odaju. Recimo, pogled, osmijeh ili pokret. A naši pokreti su i naša suština. Kod tih ljudi vidite stablo i krošnju kao odsjaj njihove suštine ili korijena kojeg duboko kriju u sebi.
Zato je energija bila upoznati pogled, osmijeh i pokrete. Naravno i onaj pokret prstima. Citiram: "Jedva da se sećam dvanaest zvončića na njenoj bluzici. Sam je crni đavo poturio note muzici. Vrtela prstić oko dugmeta..."
Drugo. Energija se krije i u septembru. A septembar znači jesen... Septembar zrači posljednje prkosno sunce pred zimu... On je trenutak, talas inspiracije. Istina, postoji mnogo suvih trenutaka koji drsko prolaze ili im se sami odupiremo. A jesen je nagovještaj inspiracije kao i onaj hladan vazduh što se na trenutak osjeti i ona inspiracija iz jesenih boja...
Ta septembarska ispiracija se posebno vidi na moru, jer sad tamo nema nikoga, plaže su puste, a sunce je najljepše, a boje, tek neopisivo. I sve to liči na tajnu jer niko nije tu kad bi trebalo da bude, već samo kradljivci osjećanja znaju pravo vrijeme kad da ih ukradu. U jesen su ostali otišli i ostaje samo more, vjetar i talasi i hladnoća. Sad, opet, zima je nekako jasna, svoja i baš je briga. Smrznutost svih osjetila budi inatnu senzaciju i zato je magično ambivalentna... i lijepa i šarena i ušuškana i prisna i onako zbližuje u hladnoći koja je nalik na izgovor.
Možda zato što smo zimska djeca nalazimo energiju u kraju ljeta. Pečen kesten...
Treće. Prateći energiju stižemo i do mjesta gdje se ona gomila i prazni. To mjesto se zovu emocije.
Za njih je karakteristično da uzimaju primat nad racijom. Čak tu nema ni kompromisa. Ili jesi ili nisi. Vjeruješ u nešto ili ne.
Posebne, njih emocija predvodi i manipuliše kad god može. Neki to zovu "Religija emocije", dok drugi je objašnjavaju horoskopskim znakom. I uvijek treba navijati za dotičnu jer čak i kad pogriješimo to postane naša favourite mistake.
Četvrto. Inspiracija je i kada se prerušite u baladu. To nije čudnost već ćudnost onih koji mogu da je osjete. Balada mnogo više pokreće od brzih osminki, uslovno rečeno. To se najbolje vidi u sljedećem citatu: "Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primećuješ i tad će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek civleti kraj stola... I pazi, ako joj pokloniš samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu i onda si gotov. Jer tuga nikad ne zaboravlja lica galantnih mušterija... I nikad te više neće zaobići..."
Peto. Putovanje se završava u prošlosti, jer je tamo, cinici bi rekli, leglo energije. Sjećate se starih filmova? Crno-bijelih. Ružni Francuz u prelijepom filmu. Vesterni. Ili Keri Grant. Geri Kuper. Ili naši stari koji su noge lomili (svoje, a i tuđe) da dođu do slike žene o kojoj sanjaju ili da joj pismom iskažu nerečeno. Kao i onaj slow motion zajedničkih prela.
Izumrle vrste. Ma nisu. Svako ko je postojao juče ima potomke i danas jer svijet metamorfozira, ali zakon kruženja materije nas sprečava da izmijenimo suštinu tako da dominira sama drskost ambalaže.
Nadam se da ste zastali i razmislili. Znam ko jeste. A onaj ko nije vjerovatno nas ne dotiče ista autobuska linija. Jer samo posebni su nekad sami predstavnici više glagola, a nekad su predikat