Svojevrsna energo-geopolitička severna oluja je potresla i ove zime, kao i 2006. godine, Evropu i Ukrajinu. U centru ove oluje je obezbeđivanje gasa, odnosno energije, te nužne osnove života i razvoja modernog čoveka.
Već mesecima se širom sveta, pa i EU i Rusiji, raspravlja o novoj krizi na tržištu gasa, pre svega zbog porasta njegove cene, ali i zbog toga što su se vodeći proizvođači udružili s Rusijom u dogovor o proizvodnji, isporukama, pa i ceni ovog traženog energenta. Svuda samo ne u Srbiji.
Tačno je da je jedna od tema na kojoj je oborena druga Koštuničina vlada, a u krizu dovedana i sadašnja Cvetkovićeva vlada bio naftno-gasni sporazum Srbije i Rusije o kupovini NIS i gradnji "Južnog toka" preko Srbije. Ali, to je bila svađa za procente glasova i one druge, a ne za strategiju energentske bezbednosti.
Već posle prvih dana krize Srbiji je nestalo gasa, pokazalo se da nema ni nafte, a ni dovoljno električne energije. Mnoga preduzeća ne rade, a desetine hiljada porodica se smrzava, bolesnike i malu decu otpuštaju kući ili prebacuju u druge vrtiće i bolnice. Čitam današnje, osmi januar godine 2009, beogradske novine i sve me neodoljivo podsećaju na početak 1993. godine. Atmosfera u Srbiji je u znaku mantre: Valjda ćemo i ovo preživeti! Mantra je izraz nemoći običnih ljudi da utiču na vlast i kratkog pamćenja neobičnih vođa Srbije.
Novinski naslov koji zbirno izražava ovu atmosferu glasi: Srbija ponovo žrtva, a odgovor premijera Cvetkovića glasi: mazuta imamo dovoljno za januar, a ako treba uvozićemo struju, se potpuno uklapa u čitav tragikomični cirkus. Da stvar bude lepša, najveći uvoznik te struje je najavio, pred Badnje veče, da je struja na svetskom tržištu poskupela. Nadam se da će Trgovac iz patriotskih razlog ovo poskupljenje malo smanjiti u odnosu na cene isporuka, prošlih godina, Albaniji i Kosovu, gde su išle i do šest puta iznad takozvane uobičajene tržišne cene.
Da sada podsetimo na činjenice u vezi s upravljanjem prirodnim gasom, koje su svojom galamom u vezi s ugovorom s Rusijom pokušali da potisnu Dinkić i bratija:
Potrošnja prirodnog gasa u Srbiji je opala sa tri milijarde metara kubnih, pre NATO bombardovanja 1999, na 1,5-2 milijarde. Predviđa se da će potrošnja u 2010. skočiti na 7,5 milijardi metara kubnih. Više informacija o predviđenoj potrošnji i transportu prirodnog gasa gasovodnim koridorima MG-09 i MG-10, u priloženoj slici. Na osnovu priloženih podataka može se videti da bi, po završetku izgradnje gasovoda, Srbija od malog tržišta postala tržište srednje veličine (za 25% manje od mađarskog tržišta). Naravno, nisu ni računati efekti eventualne izgradnje "Južnog toka" s obzirom na to da bi se oni mogli videti tek za desetak godina;
Potrošačku strukturu gasa u Srbiji čini industrija sa 60% i domaćinstva sa 40%. Srbija je početkom 2000. godina pokrivala 40% potrošnje iz sopstvenih izvora, ali je rastuća potrošnja smanjivala procenat domaćeg udela u ukupnoj potrošnji. Predviđa se da će u 2010, udeo domaćeg prirodnog gasa iznositi 20% ukupne potrošnje, a da će se uvoz povećati na 80%;
Naplata računa je jedan od najvećih problema u poslovanju s prirodnim gasom - zbog veoma teške ekonomske situacije veliki potrošači nisu u stanju da podmire račune za isporuku prirodnog gasa. Preko 60% dugova nije moguće realizovati, a država duguje i "Gazpromu". Ruska strana insistira na plaćanju u gotovom novcu ili državnim obveznicama, a Srbija nije spremna da podmiri dug na taj način;
Infrastruktura za transport prirodnog gasa je relativno razvijena na teritoriji severno od reke Save (Vojvodina), dok je mreža gasovoda u centralnoj Srbiji skromna. Razvoj gasovodne mreže i dovođenje gasa do krajnjeg tek predstoji i zahteva značajna sredstva, koja Srbija nije u stanju da investira. Gasovodni koridor MG-09 Pojate - Niš je završen, a u toku je izgradnja gasovodnog koridora MG-10 Niš - Dimitrovgrad (bugarska granica), kao i izgradnja pratećih distributivnih mreža. Izgradnja još jednog koridora koji bi povezao Niš, Ražanj, Aleksinac i ostale gradove na jugoistoku Srbije s gasovodnim koridorom 09 je u istoj fazi.
Glavni snabdevač prirodnog gasa u Srbiji je Rusija, dok se manje količine uvoze iz Ukrajine i Nemačke. Činjenica je da je nemoguće osloniti se na isporuke iz Ukrajine, zbog čestih "krađa" ukrajinskog prirodnog gasa od isporuka koje dolaze iz Rusije, a od 2006. godine i zbog izuzetne unutarukrajinske, ali i rusko-evropske politizacije ovog pitanja, tako da se ne može računati na redovne i sasvim legalne isporuke, što poslovanje pre svega s Ukrajinom čini krajnje rizičnim.
Pre svega ruski, a u mnogo manjim količinama ukrajinski i nemački, gas dolazi do Srbije gasovodima preko Mađarske (gasovodnim koridorom Horgoš - Novi Sad - Beograd - Pojate), a od 2005. pa nadalje trebalo je, po planovima vlada Milošević-DOS, da ide gasovodnim koridorom MG-10, iz Bugarske. Međutim, projektovani kapacitet za koridor MG-10 od 1,8 milijardi kubnih metara godišnje, a s tehničkim kapacitetom (uključujući i kompresor) od 4,0 milijardi metara kubnih godišnje nisu na raspolaganju, nema ni gasovoda od Niša do Bora i Majdanpeka, ni Niš - makedonska granica, a ni Pojate - Kruševac - Kosovo, prema Crnoj Gori nema zarade od transporta drugima (Crna Gora, Kosovo i Makedonija).
Najnovija kriza s prirodnim gasom je potvrdila sraslost državnih funkcionera i energentskog poslovanja, kao i nizak stepen izgrađenosti institucija u Srbiji. Zapravo, socijalistički ministar Petar Škundrić i direktor Dušan Bajtović, koji prednjače u sektoru energije, su brže-bolje potrčali u Mađarsku da zamole za solidarnost i pomoć.
Odgovor je najpre bio privremen i, naravno, negativan, odnosno zaboravite nas sad kad nema gasa. Ali, javite se kad bude izvesno da će ga biti. Predsednik Tadić se, valjda u skladu sa Sporazumom o političkom pomirenju DS i SPS, javio u pravo vrema: sedmog janura 2009. godine, dva dana posle socijalističke posete, a dan pošto su Brisel i "Gazprom", odnosno Moskva, pripemili tekst dogovora.
Tadić je u razgovoru s premijerom Mađarske dogovorio dostavu gasa iz rezervi Mađarske, kako je danas saopšteno javnosti. Predsednik je kazao i da je to početak nove spoljnopolitičke inicijative Srbije, koja će u središte staviti obezbeđenje energenata. Ovakva interpretacija deluje obećavajuće, jer se većina svetskih vlada, za razliku od vlasti Srbije, već decenijama bavi ovakvim spoljnopolitičkim aktivnostima. Bolje ikad nego nikad je poznato geslo!
Jasno je da je Mađarska, u poznatom poslovnom duhu, iskazala solidarnost pošto se, kao članica EU, uverila da sledi normalizacija snabdevanja EU iz Rusije, ali i obavestila o novim cenama gasa i transporta kroz Ukrajinu. Ali, za sada, javnost Srbije ne zna ni cenu ovog najnovijeg izliva solidarnosti Mađarske i spoljnopolitičko-ekonomskog uspeha predsednika Tadića.
Uostalom, ko to i pita kad se desetine hiljada porodica mrznu. Zbog budućnosti u kojoj će cena biti plaćena valja podsetiti na poznate poslove koje, već decenijama, obavljaju upravljači prirodnim gasom s prostora eks-Jugoslavije sa svojim partnerima iz Mađarske. Naime, 1977. godine potpisan je 20-godišnji ugovor o saradnji između SFR Jugoslavije i Narodne Republike Mađarske, o transportu 1.000 kubnih metara kroz sistem gasovoda dužine 300 km, po ceni od 15-20 američkih dolara. Ovaj ugovor je 1997. godine produžen na narednih 20 godina, ali to nije sprečilo DOS-ove političare, uključujući i Mlađana Dinkića, da se uključe u osvežavanje ovog dogovora.
Ovako skupa cena transporta utiče na krajnju cenu gasa u Srbiji. Pored toga, ugovor s Mađarskom (čiji je potpisnik MOL), sklopljen je tako da se cena obračunava prema kapacitetu gasovodnih cevi, a ne prema količini transportovanog gasa, što dodatno poskupljuje transport, ali i otvara takozvani finansijski prostor za najrazličitije dogovore. Pojedinačni pokušaji da se uslovi ovog ugovora izmene nisu dali rezultat delimično i zbog neformalnih veza između poslovnih i političkih krugova u Srbiji i Mađarskoj (u šta je uključena i Hrvatska, odnosno stare veze s preduzećem INA).
Da je nekim slučajem bila završena izgradnja gasovodnog koridora MG-10, bila bi omogućena isporuka prirodnog gasa iz Bugarske, a pala bi cena gasa za sedam američkih dolara na 1.000 kubnih metara.
Kriza s gasom je pokazala i da u Srbiji vlada pravi institucionalni haos u kojem dolazi do mešanja i preklapanja institucija i organa u čijoj nadležnosti su prirodni gas i energija uopšte (ova problematika u nadležnosti Ministarstva za rudarstvo i energetiku koje je zaduženo za infrastrukturna pitanja, Ministarstvo za ekonomske odnose s inostranstvom koje je zaduženo za ulaganja u infrastrukturu, a Ministarstvo za privatizaciju i Agencija za privatizaciju su zaduženi za privatizaciju državnih preduzeća u ovoj oblasti). Ne postoji potrebna razmena informacija i koordinacija aktivnosti između ovih organa. Umesto toga, nastavlja se s praksom iz vremena Miloševića, prema kojoj se koordinacija formalno vrši na sednicama Vlade, a u praksi premijer (i iza njega predsednik Tadić) u svojim rukama drži moć donošenja odluka za sve državne monopole (uključujući električnu energiju i prirodni gas).