Pošao čovek da kupi kamilu i silno se iznenadio videvši ispred jedne reklamu - ''najnoviji model - poluautomatska kamila''. Naravno da je odmah zapitao prodavca kakva je to ''poluautomatska kamila'' i dobio odgovor da nju ne moraš da udaraš petama u slabine da bi krenula, niti da je tučeš štapom ili cimaš za uzengije, dovoljno je samo da sedneš i kažeš ''uh'' i ona će sama krenuti. Kada kažeš ''uh, uh'' ona će krenuti galopom, a ako želiš da se zaustavi, dovoljno je samo da kažeš ''amin''!
Naravno da je oduševljeni kupac odmah platio traženu cenu i popeo se na kamilu. Zavalio se udobno i rekao ono čarobno ''uh'' i kamila je lagano krenula. Potom je rekao ''uh, uh'' i ona je počela da galopira. Onako zavaljen i opušten jahač je kasno primetio da kamila nezaustavljivo juri prema provaliji, pa je zaboravivši čarobnu reč za zaustavljanje počeo sumanuto da uhće bez ikakvog efekta. Pomirivši se sa sudbinom i padom u provaliju, on je rešio da se pre toga još jednom pomoli bogu i silno se iznenadio kada se kamila zaustavila baš u trenutku kada je na kraju molitve izgovorio ''amin''. Pošto se kao u svakom vicu dogodilo čudo i kamila se zaustavila na samom rubu provalije, jahaču, kome je pao kamen sa srca, nije ostalo ništa drugo nego da rukom obriše znoj sa čela i izgovori fatalno ''uh''!!!
A, šta ovaj vic povezuje s našom svakodnevnicom? Pa, recimo to što se posle mnogo godina bezbrižnog ''jahanja'', uglavnom prema provaliji, i Srpski Hamlet konačno zaustavio na njenoj ivici. Ne znam da li je konačno rešio dilemu koja ga je godinama mučila, biti ili ne biti sa Vojom, ili je prosto tek na samoj ivici provalije postao svestan opasnosti u kojoj se našao. Ne znam ni da li se u njemu samo probudio nagon za samoodržanjem ili je konačno do izražaja došla mudrost ''političara koji prerasta u državnika''? Međutim, to i nije toliko važno kao saznanje da se desilo čudo! I to ne samo jedno. Pošto ni čuda, kao ni nevolje, izgleda više ne idu sama, na ovo su se nadovezala još neka. Sujetni, narcisoidni, iskompleksirani i tragično promašeni Vojislav Koštunica, koji je umislio da je spasilac srpstva i pravoslavlja, i doživotni predsednik ili premijer je srušio sopstvenu vladu, a to je, mora se priznati, prvorazredno čudo kakvo niko nije očekivao. A, onda je, kad im vreme nije, isforsirao nove parlamentarne izbore. Iako smo imali i imamo prečih poslova, kao što je spasavanje Kosova, iako mu se koalicioni potencijal prilično smanjio, kao i podrška u biračkom telu. I dok su se svi čudom čudili onome što je uradio, i Boris Tadić je, ne želeći da zaostane za njim, uzvratio istom merom - još jednim čudom. Poručio je Koštunici da više nikada ne može da bude premijer u njegovoj vladi. Činjenica da je to rekao tek posle identične izjave Tome Nikolića ne umanjuje značaj ovog čuda, koje se uredno broji. Dakle Boris:Voja - 2:2 u čudima, za sada!
I time se stvar dodatno zakuvala i zakomplikovala na opšte zadovoljstvo biračkog tela, jer je ''Pauza između predsedničkih i parlamentarnih izbora pokazala da mi sebi takvo opuštanje ne možemo da dozvolimo'' - kao što reče nedavno Ranko Guzina, poznati srpski humorista i satiričar. I baš u duhu ovog aforizma, a zahvaljujući napred pomenutim čudima, mi smo se opet našli u predizbornoj groznici, iako je prošlo tek mesec dana od poslednjeg izlaska na birališta. I odmah smo počeli da postavljamo već mnogo puta postavljana pitanja - i ko će s kim ući u predizbornu koaliciju, kakva će biti kampanja ''prljava'' ili ne, ko će preći cenzus i ko će koliko procenata dobiti, a na kraju i ono najvažnije ko će i s kim sastaviti Vladu? Pošto je prošlo tek nekoliko dana od raspisivanja izbora, logično je da još nemamo odgovore gotovo ni na jedno od ovih pitanja, ali ipak pouzdano znamo ko neće biti premijer!
A, to sigurno nije malo. Jer iako su odgovori na sva napred pomenuta pitanja od izuzetnog značaja za budućnost zemlje, ni pitanje šta će kada više ne bude premijer raditi drug Voja, nije ništa manje važno. Da li će mu biti ispod časti da posle predsednikovanja i premijerovanja bude samo potpredsednik nečije vlade ili, daleko bilo, ministar? Ili će se možda povući u senku i biti samo predsednik DSS-a? Ili definitivno otići u penziju?
Predosećajući da mu je budućnost neizvesna, on je manirom očajnika ili možda beskrupuloznog pokvarenjaka, ne časeći časa, još pre rušenja vlade, pozvao druga Tomu i sa njim porazgovarao baš na ovu temu. O tome kako da spase svoju guzicu. Priča kaže da mu je nudio ''sve'', ali da je Toma po nalogu iz Haga to ''sve'' odbio. A, zašto i ne bi?! Njemu se ne žuri. Rejting SRS raste, a DSS pada. I zašto bi onda Toma rekonstruisao vladu u kojoj je Koštunica premijer i pravio novu skupštinsku većinu sa njim u trenutku kada ovaj ima 47 poslanika, kada može da je pravi za dva meseca. A, tada će ih Koštunica imati možda i duplo manje, pa će mu i apetiti biti daleko manji. Želje će biti jedno, a surova stvarnost nešto drugo.
A, možda se Toma naprasno setio i koliko vredi Vojina reč i dogovor sa njim. Jer je ne tako davno postavljen za predsednika Skupštine baš u režiji druga Voje i njegovog šefa kabineta. Priča kaže da je pomenuti došao u stan mlađanog Vučića i ponosno izjavio - ''ono što ovde kažem i dogovorim ja, kao da je rekao i dogovorio Voja!'' I dogovor je ne samo napravljen, već i ''zaliven'', jer je šef Kabineta Vojislava Koštunice u duhu lepih srpskih običaja zatražio da u to ime zajedno nešto popiju. ''Pa, imam neku Tominu domaću rakiju'', rekao je domaćin, pa nije bilo boljeg načina da se Tomino postavljenje i proslavi njegovom rakijom. To što mu je ta rakija i ta zdravica ubrzo presela, sigurno neće ići u prilog Vojinih postizbornih želja i ambicija. Jer kolo sreće se okreće, pa će danas-sutra Toma da odlučuje o Vojinom eventualnom postavljenju, imajući na umu i realan odnos snaga njihovih partija, ali i ovu blamažu koju mu je Voja svojevremeno priredio.
Ništa bolje Voja neće proći ni ako o njegovoj sudbini bude odlučivao Boris Tadić, jer ni njega nije zadužio dobrim. Idući s njim ruku pod ruku, Tadić je došao do provalije i iskreno se nadam, kao i mnogi drugi, da na ivici neće kao jahač iz vica uzdahnuti i dozvoliti da se svi zajedno nepovratno survamo u ambis. Dakle, Vojine perspektive su vrlo mračne, osim ako ne izvede opet neko čudo, ali baš čudo neviđeno!!!