Neočekivano velika doza optimizma lidera stranaka koje bi imale kapacitet da sastave Savjet ministara poprilično je iznenađenje za pesimistički nastrojenu javnost, koja od ovog sastanka gotovo ništa nije ni očekivala.
Gotovo je nevjerovatno da su se uopšte sastali u punom kapacitetu, Milorad Dodik i Mladen Bosić sa srpske, Dragan Čović i Božo Ljubić s hrvatske i Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija s bošnjačke strane, pogotovo što je lider SDP-a konačno pristao da sjedne za dio stola predviđen za bošnjačke stranke.
Upravo on, jedan i jedini, pobjednik, proteklih je sedmica odlučno, uporno, samouvjereno, kako i dolikuje jednom evropski orijentisanom socijaldemokrati, tvrdio da predstavlja jedinu multietničku, građansku i ko zna kakvu sve još partiju i da njega, Zlatka Lagumdžiju, niko nikada neće ugurati i nekakve etničke torove. I tako jedanaest mjeseci.
U stvari, do posljednjeg trenutka nije se ni znalo da li će on uopšte prisustvovati sastanku, a konačnu odluku donio je nekoliko sati prije, želeći valjda da izbjegne moguće optužbe od američkih i evropskih diplomata kako nije dobro da se stekne dojam u javnosti kako baš on minira i sam pokušaj dogovora.
Na samom sastanku Lagumdžija nije djelovao nešto previše zainteresovano, pa je dostra vremena posvetio SMS komunikaciji i nešto vrteći po upečatljivoj crvenoj fascikli sa znakom evrosocaijalista, istih onih koji su stranku Milorada Dodika stavili pod poseban režim posmatranja jer im, navodno, ne odgovara njegova retorika.
U razgovor se uključivao tek toliko da iznese svoje poznato stajalište o raspodjeli resornih ministarstava po kojem platformaškom bloku pripadaju tri bošnjačka i po jedno ministarsko mjesto iz reda Hrvata i ostalih. To znači da bi Lijanovići i HSP trebalo da uguraju nekog svog kandidata na hrvatsku poziciju, što im je i obećano kako bi donekle stabilizovali potrese u samoj "platformi".
Hrvatima i Srbima bi tako ostalo pet pozicija, od kojih je jedna predsjedavajućeg, za koju se zna da pripada kandidatu kojeg dogovore dva HDZ-a. Međutim, njihove stranke zagovaraju jasan princip rotacije, koji je prilično bio uvažavan prethodnih postizbornih godina kada je dogovaran Savjet ministara.
To znači da strankama iz Republike Srpske, SNSD-u i SDS-u, treba da pripadnu četiri pozicije, koje trenutno imaju Bošnjaci, Hrvatima tri srpske, a Bošnjacima tri hrvatske pozicije.
Upravo je tu i glavni ključ nesporazuma, jer nije toliko bitno pitanje samih resora koje bi vodili, već njihov broj zbog načina na koji se donose odluke u toj instituciji. U podjeli koju zagovaraju "platformaši" bilo bi im omogućeno da veoma lako proguraju svoje odluke bez obzira na to glasali za to srpski ili hrvatski ministri.
Kada je riječ o donošenju zakona, to nije toliko sporno jer se oni šalju u dalju proceduru, u kojoj se nalazi čitav niz mehanizama zaštite nacionalnih i entitetskih interesa i mogućnosti usaglašavanja u parlamentu. E sad, treba samo zamisliti kako bi izgledale odluke tog "platformaškog" Savjeta ministara u vezi sa, recimo, trošenjem sredstava iz budžeta za određene projekte, tipa digitalizacije ili nešto slično, koje ne idu u parlamet na potvrđivanje. Bila bi to savršena kopija onog što se danas dešava u federalnoj vladi.
Ako bi srpske i hrvatske partije pristale na bošnjački prijedlog i odustale od principa rotacije u budućnosti bi bile sve češće dovođene u poziciju da ga se odriču i prilikom konstituisanja drugih zajedničkih institucija. Dugoročno bio bi to katastrofalan politički potez, koji bi omogućio potpunu dominaciju bošnjačke političke elite. Sa današnjim političkim liderima Srba to je gotovo nemoguć scenario.
Zbog te ogromne razlike u stavovima i viđenju načina formiranja Savjeta ministara, te kako bi u stvari BiH mogla funkcionisati i dalje u budućnosti, sastanak u Mostaru, na kojem su bar malo približeni stavovi, predstavlja svojevrsno političko čudo.
Nevjerovatno, zar ne, zvuči da je najavljen i nastavak razgovora u Sarajevu 15. septembra, kao i da će tada biti domaćin Zlatko Lagumdžija i SDP. Nastave li ovom dinamikom gotovo je sigurno da će Borjana Krišto definitivno preuzeti dužnost od Nikole Špirića i prije lokalnih izbora iduće godine.
U to ne treba uopšte sumnjati ni novopristigli specijalni izaslanik Evropske unije. Iako se, bar dosad, zvanično međunarodna zajednica nije direktno uključivala u pregovore, već je suflirala sa strane i uporno ponavljala standardne fraze da je krajnje vrijeme za ozbiljan, konstruktivan dijalog o formiranju izvršne vlasti, može se pretpostaviti da će se nošena optimizmom iz Mostara sve više uključivati u taj proces.
To se može vidjeti iz izjava nižerangiranih briselskih službenika, koji vide upravo Sorensena u toj ulozi, kao neku novu snagu Evropske unije, koja bi trebalo da protrese i razbije zabetonirane lokalne političke pozicije.
Da je i Sorensen ozbiljno shvatio svoj mandat, pokazuje njegova iritantna izjava kako je Dejton stvar prošlosti, ne objašnjavajući šta bi to trebalo da bude budućnost kada je BiH u pitanju. Ova izjava nije stvar neznanja već ispipavanje pulsa strankama iz Republike Srpske, koje su nedavno i na Jahorini demonstrirale odlučnost da zajednički odbrane dejtonsku poziciju, koju ovaj entitet ima u ustavnom okviru BiH.
Vrlo brzo će upravo Sorensen preuzeti ključnu ulogu od pristrasnog Austrijanca Valentina Incka jer zna da je i njegov mandat već sada definisan mogućim ubrzanjem započetog mostarskog procesa.