Pobeda Vuka Jeremića na izborima za predsedavajućeg Generalne skupštine Ujedinjenih nacija ravna je čudu, ma koliko da smo je očekivali. Vodeći zapadni mediji srpskog su ministra spoljnih poslova, naime, u završnici izborne kampanje, između ostalog, otvoreno prozvali i "ruskim kandidatom".
To je na tajnom glasanju lako mogao biti "poljubac smrti" za Jeremića, čijeg su litvanskog protivkandidata otvoreno podržavali Nemci i Amerikanci, da je svetska organizacija zaista ono što se na našim prostorima podrazumeva pod "međunarodnom zajednicom", a što je samo drugi naziv za volju zapadnih sila. Već je i Jeremićeva kandidatura bila dovoljna da se u UN poremeti uhodani red stvari, odnosno da za ovu godinu otpadne izbor predsedavajućeg aklamacijom, posle uobičajenog kratkog usaglašavanja u regionalnoj grupi država čiji je red da preuzme predsedavanje, kako se uvek radilo od 1991. godine. Asošijeted pres tvrdi i da je Jeremić po svoj prilici najmlađi predsedavajući Generalne skupštine u istoriji Ujedinjenih nacija. No za Srbiju će biti još veće čudo ako Jeremić, za razliku od dvojice svojih postpetooktobarskih prethodnika na položaju šefa srpske diplomatije, i posle isteka mandata ostane pri stavu da je Kosovo Srbija. Goran Svilanović je, naime, brzo po silasku sa funkcije poslednjeg jugoslovenskog ministra spoljnih poslova ušao u sastav Međunarodne komisije za Balkan koja je još 2005. godine preporučila nezavisnost Kosova. Svilanović je propustio čak i priliku da postupi "diplomatski" i da barem izbegne da stavi vlastoručni potpis na tu preporuku. "Međunarodna zajednica" mu to nije zaboravila i praktično od tada traje njegova karijera profesionalnog činovnika u važnim internacionalnim organizacijama, koje od tada samo menja. I Vuk Drašković se, od vatrenog zagovornika Kosova u sastavu Srbije, brzo posle isteka funkcije, sasvim neprilično, pretvorio u skoro isto tako vatrenog zagovornika nezavisnosti južne srpske pokrajine. Ni njemu nije uskraćena odgovarajuća naklonost uticajnih centara "međunarodne zajednice". Vuk Jeremić je išao sasvim drugim putem, iritirajući time ne samo vrh sopstvene Demokratske stranke, Čedu Jovanovića i Sonju Biserko, već i opoziciju. I naprednjacima i narodnjacima se činilo da bi narod mnogo pre shvatio Tadićeve obmane i opsene da mu mladi ministar spoljnih poslova nije omogućavao da se pred patriotskim delom građanstva, barem neko vreme, uspešno predstavlja kao osvedočeni patriota i borac za Kosovo. Jeremić ne samo što se na rečima borio za Kosovo, dovodeći do nediplomatski iskrenog besa zapadne ambasadore i njihove šefove, već je u nekoj novinskoj anketi, stavljen u priliku da javno bira između Obame i Putina, izabrao - Putina. Kada je to posle morao da objašnjava, nije uzmicao: Rusija nas podržava u svim nacionalnim prioritetima, dok s Amerikom imamo bitno neslaganje oko budućeg statusa Kosmeta. Ove su ga reči skuplje koštale na izborima u Demokratskoj stranci nego na Ist Riveru. Lakše je savladao zapadnu blokadu u svetskoj organizaciji nego Jelenu Trivan i pet potpredsednika na konvenciji DS-a u decembru 2010. godine. Možda je, doduše, stvar i do poštenijeg brojanja glasova u Ujedinjenim nacijama, iako je predsednik Izborne komisije bio iz Vanuatua, a zamenik iz Hondurasa, zemalja koje su glasale protiv srpskog kandidata. Bilo kako bilo, na kraju je u ukupnom Jeremićevom skoru od 99 država bilo čak osam zemalja Evropske unije koje su dale glas srpskom kandidatu, uprkos snažnom lobiranju Nemačke i Amerike. Toliko o naučenim, sada već atavističkim strahovima "druge Srbije" od kazne koja neminovno stiže one koji guraju "prst u oko" moćnima. Dozu humora u celu stvar uneo je, prema kazivanju upućenih, srpski član Misije Bosne i Hercegovine pri UN, koji je ubacio jedini "uzdržani" listić, u skladu sa instrukcijama koje je dobio iz Sarajeva, uspešno odolevajući nacionalnom zovu. Kad je Vuk Jeremić u pitanju, svi se u jednom slažu: on izaziva snažne emocije, kako kod onih koji ga vole, tako i kod onih koji ga ne vole. Simpatije prema njemu ne ostaju u uskim stranačkim okvirima, već iz njih lako iskaču. Rezultati njegove politike se možda na kraju i neće previše razlikovati od Svilanovićevih, ali je on u vođenje politike vratio neku gordost i samopoštovanje koji veoma nalikuju nacionalnom ponosu. Ljudi za tim osećanjem vape, makar i ne bilo praćeno uspesima nad našim protivnicima. I otpor se izgleda računa, pa čak i na samo verbalnom ili vizuelnom planu. Po osećanjima koje izaziva, Jeremić je u politici najsličniji Emiru Kusturici i Novaku Đokoviću u svetu umetnosti i sporta. Svoj trojici je zajednički snažan emocionalni odnos prema tome što su Srbi. Sva trojica dižu tri prsta na tri najvažnije scene koje na svetu postoje, u politici, umetnosti i sportu. One koji ih ne vole najviše nervira što su "arogantni", što je politički korektniji način da se kaže da se, za Srbe, previše prave važni. Sva trojica sa sobom u svet nose strašno komplikovane porodične bagaže i izukrštana porekla, dakle sva prokletstva i blagodeti naših prostora, i sva trojica potvrđuju mudrost starih Grka po kojim je ćud, na kraju, stvarno, čovekova sudbina. Sva trojica nerviraju iste ljude, i vani i kod kuće. Oni su arhetipski tipovi, ovaploćenja onog što se u Srba zove inat, ljudi koji neke druge ljude vređaju već time što su ono što jesu i što se ne izvinjavaju zbog toga što jesu. Njihovi zapadni i domaći kritičari više vole skromnije, samozatajnije Srbe, koji razumeju svoje mesto u svetu, koji ne rizikuju da budu prepoznati u sintagmi "rusko-srpsko ponižavanje" istočne Evrope na stranicama prestižnog londonskog Ekonomista. Kažu da se Čerčil jednom blago narugao čoveku kog su hvalili zbog skromnosti, rekavši: Da, skroman je, a ima i mnogo razloga da bude skroman. Vuk Jeremić zaista nije skroman, ali posle ovog poslednjeg političkog grend slema na Ist Riveru, u stvari i nema previše razloga za skromnost. Tek ćemo videti hoće li svet biti dovoljno velikodušan da oprosti srpski trijumf u tajnom glasanju na svetskoj pozornici.