S grupom od 10 do 15 ljudi došao sam blizu tog mjesta zločina. Trudio sam se da ne gledam ispod puta jer sam gadljiv po prirodi, izjavio je u ponedjeljak svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za strijeljanje "oko 200 civila" na Korićanskim stijenama.
Zadatak ovog svjedoka bio je da, s još nekolicinom pripadnika Civilne zaštite iz Banjaluke i Skender Vakufa, krajem augusta 1992. godine "izvrši sanaciju terena" nakon izvršenih ubistava na Vlašiću. Uspjeli su iz provalije, ispod puta, izvući i zakopati četiri tijela. I samo te žrtve su dosad pronađene i identifikovane.
A da je ovaj ili neki drugi svjedok imao malo otporniji želudac, danas bi se bar znao tačan broj žrtava egzekucije. No, čovjek se loše nosio sa mučninom i šta sad. Ništa, nek' u optužnici ostane da je smaknuto "oko 200" Prijedorčana. Imali su nekad imena, zanimanja, djecu, a sada su tek zaokruženi broj.
Nikakav izuzetak nije ova gadljivost našeg svjedoka zaduženog za sanaciju umjesto ekshumacije. To je očito samo pristojniji način da se danas u BiH poruči "to se mene ne tiče".
Inače smo mi kao plemeniti, srdačni i velikodušni, ali eto, nekad nas se jednostavno ne tiče.
Tako, na primjer, kad se službenica na šalteru u sarajevskoj pošti istrese na gospodina samo zato jer je upitao može li platiti nešto u evrima, odjednom zavlada tišina u redu. Nije, je l' da, fino galamiti na nekog od čijeg novca primaš platu. Loše je i slušati to i ne stati u gospodinovu zaštitu. Da, ali kakva crna solidarnost: progovoriš li šta tražiće ti gopođa i dokaz da nisi HIV pozitivan prije nego što platiš vlastiti telefonski račun. Ili će otići na pauzu, a ono što je ostalo neplaćeno sutra je isključeno. Gledaš zato svoja posla jer isključen telefon je baš gadna stvar. A zbunjeni gospodin? Pa nek' ubuduće pazi šta govori jer ima nas i gadljivih.
Mnogo nas je ovakvih potpuno dosljednih u gledanju samo svog posla. Nismo cvjećke, ali smo još i probavljivi u poređenju s onom nekolicinom izabranih što se ponašaju kao da su i odabrani.
Ovi savršeno balansiraju. Znaju precizno odvagati kad je profitabilno umiješati se i junačiti se, a kad je pametno odmaknuti se i oprati ruke. Od svega. Ruke čiste, a savjest?! Ma ko za nju još mari, bitno se prilagoditi na vrijeme.
Od ovih žonglera u zadnje je vrijeme najviše eksponiran kadrovik SDA i potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo. Ima li ijednog nevoljnika u ovoj državi o čijoj su muci mediji trubili, a da ga Kebo nije posjetio, utješio, obećao pomoć!?
Nema, naravno. Bio je uz povrijeđene rudare, uz ucvijeljenu majku kojoj u sarajevskom tramvaju izbodoše sina jedinca. I sve ih je s razumijevanjem i saosjećanjem gledao u oči. S razumne udaljenosti doduše - tek toliko da u objektiv TV kamere uz potpredsjednika stane bar lice nesretnika kojem Kebo pruža ruku spasa.
Nije kukavički stajao po strani ni kad su Sarajlije 6. aprila, na dan svog grada, ostale bez javnog gradskog prevoza jer je jedini prevoznik stupio u štrajk.
"Šokiran sam kao i drugi građani. Otvoreno ću reći: treba uvesti konkurenciju jer samo tako možemo na viši nivo dići kvalitet usluga i pouzdanost", poručio je pravdoljubivi Kebo.
Zašto mu ne povjerovati: zna čovjek šta je pouzdanost, ta nedavno je, bez imalo gađenja vjerovatno, sjeo u novi službeni audi A6. Plaćen budžetskim novcem. Šta je dati 90.000 KM za vozikanje vladara koji se zbog štrajka zna šokirati kao i drugi građani? Ništa, pa sve da smo i u sto puta većoj ekonomskoj krizi.
I o njoj ima ko da brine. O krizi. Adnan Terzić je među prvima. Ako nije čak i prije svih.
Odlučio se sad boriti za lidersku poziciju u svojoj stranci, pa otkriva šta nam jedino, osim dragog boga, može pomoći. Kaže da su promjene Ustava prava glupost u poređenju s ekonomskim reformama koje su nam prioritet svih prioriteta. I sam ih je, ako mu se može vjerovati na riječ, provodio dok je bio na čelu Vijeća ministara BiH. Nije mu falilo partnera, a kao jednog od najboljih Terzić spomenu Mladena Ivanića. Da. Onog ministra vanjskih poslova BiH kojem je onomad dao otkaz putem SMS-a! Ljudi ostaju isti, a vremena i okolnosti se mijenjaju. Nekad mu se gadilo da u oči čovjeku kaže da je smijenjen, a danas tog istog čovjeka jaranski tapše po ramenu jer su napokon pronašli zajednički interes - protivljenje ustavnim promjenama. Terzić računa da će tom pričom pridobiti delegate na izbornom kongresu svoje SDA, a Ivanić... Na šta on sve računa? Uf, to bi teško odgonetnuo i Dragan Čavić.
Jedan drugi Dragan, a o Čoviću je riječ, vrhunski je majstor prilagođavanja vremenima i uvjetima. I stalno je opasno uvjerljiv u onom što zagovara i brani. Nedavno u Posavini izjavi da nikad nijedna hrvatska vojska nije počinila nikakav zločin, a samo dva-tri dana poslije u zatvoru posjeti nekog pripadnika HVO-a osuđenog za ratni zločin. Da ga sad upitate je li ovo kontradiktorno ili samo vjeruje da je Sud BiH hrvatskog bojovnika osudio na pravdi boga, zapanjio bi vas slatkastom pričom o ljudskim pravima običnog čovjeka, prudskom procesu i evropskim integracijama. Možda se jedino ne bi upuštao u oblasti poput vladavine prava, revizije privatizacije i zloupotrebe položaja. Ne zato što je laik za te stvari, nego zato što bi mu one mogle izazvati mučninu na povraćanje.
Adnan, Mladen, Mirsad i Dragan nisu, naravno, ni jedini ni glavni junaci priče o prilagodljivima i od naših naroda izabranih. Imamo cijelu vojsku takvih. I svi sposobni da u tri minute pređu put od destruktivca do reformatora koji će nas koliko sutra uvesti u Evropsku uniju. Bio bi to sigurno ulazak na velika vrata samo da Brisel nije "uplašen situacijom u BiH", kako nam ove sedmice u Sarajevu poruči evropska trojka. Sreća da se nisu kod nas zadržali duže od dva dana i da nisu mogli vidjeti kakvi smo zapravo. U strahu bi, umjesto ukidanja viza, predložili da svaki vlasnik bh. pasoša završi na crnoj listi EU.