Stvarno više nema smisla držati u dilemi sarajevske političare, analitičare i medije kojima je prvo i jedino pitanje hoće li u Republici Srpskoj biti referenduma ili ne. I kao da ništa na svijetu više nije važnije. Ni ekonomska kriza ni šuplja federalna kasa, ništa ne može prikriti tu fobiju zvanu referendum. Pa ni to što Mostar nije dobio Bošnjaka za gradonačelnika nije značajnije skrenulo sarajevski tok misli sa Banjaluke.
Čak su se, kažu mi prijatelji, i prilikom novogodišnjih čestitki razmjenjivale želje tipa samo da u ovoj godini do izbora ne bude referenduma.
Zato treba ovi iz SNSD-a, koji su i zavrtjeli svu tu priču, da budu iskreni do kraja i kažu da zaista hoće i to i brzo će biti taj referendum. Eto ga već u martu. Ili aprilu. Čim snijeg okopni s prvom zrakom proljetnog sunca biće usvojen i dopunjen zakon. I gotovo.
E sad, koje će pitanje biti na listiću, o tome će kasnije. Tamo pred referendum. A ima ih dosta, od onih Dejtonskih do onih o NATO-u. Moglo bi na primjer jedno pitanje biti da li građani Republike Srpske podržavaju Dejtonski sporazum. Podržavaju li pristup NATO-u. Ili nešto slično tog tipa. To je manje bitno. Važno je da se uvede, ozakoni demokratska praksa da građani treba da daju posljednju riječ kada se traže bitni, sudbonosni odgovori. Definitivno, referendum je neophodan.
Moram priznati da sam dosta vremena bio u dilemi treba li uopšte priči o referendumu u Republici Srpskoj pridavati neki veći značaj, radi li se o predizbornoj retorici ili ozbiljnom, sistematski i pripremljenom političkom procesu.
Iskreno, nisam nikako mogao da dokučim šta bi time na kraju Republika Srpska mogla da dobije, a šta da izgubi Bosna i Hercegovina i treba li se uopšte upuštati u jedan takav proces? Bio sam neodlučan. Ni za ni protiv. Nisam znao šta bih zaokružio.
Onda mi je precizan, potvrdan odgovor dao dr Ćazim Sadiković, član Venecijanske komisije, postavivši pitanje - citiram - "otkud uopšte manjini pravo da odlučuje o sudbini većine".
Kratko, jasno, iskreno i korektno profesor Sadiković je definisao političke i nacionalne odnose koji danas vladaju u Bosni i Hercegovini i ogolio do kosti matricu bošnjačke političke filozofije koja se svodi na prostu matematiku većine i manjine.
I nema tu, da se razumijemo, nikakve građanske ravnopravnosti, ustavne konstitutivnosti tri naroda, jednakosti dva entiteta, evropskih normi i standarda u poštivanju ljudskih prava. Ništa tu nema osim da su tri bošnjačka glasa veća od dva glasa Srba i Hrvata.
Svaka druga priča koju možete čuti od nevladinog sektora koji se politički naslanja na ostatke SDP-a pa do zvanične politike koju promovišu SDA i Stranka za BiH je u stvari filmskim žargonom rečeno "sarajevski matrix", priča smještena u neki virtuelni, nepostojeći, gotovo savršen svijet u kojem vladaju sklad i tolerancija u jednom multietničkom društvu, a koji je samo privremeno bio izbačen iz te svoje ose pojavom Slobodana Miloševića, a koji će se vratiti u ravnotežu uklanjanjem Milorada Dodika s političke scene i brisanjem Republike Srpske iz Ustava BiH.
Ali onda se pojavi ugledni sarajevski profesor, veliki stručnjak iz oblasti ljudskih prava, s francuskom diplomom i slovenačkim doktoratom Ćazim Sadiković i onako marksistički precizno objasni srž demokratije. I to sa samo jednom teoremom i aksiomom koje govore o prirodnom i društvenom pravu vladavine većine nad manjinom.
Mogu sad Španci da sazivaju ne jedan već i svih šest mjeseci, dok su formalno na čelu Evropske unije, sastanke političkih lidera o ustavnim promjenama. Možda je moguće da se ti lideri i dogovore na jednom od njih da se izbrišu diskriminatorske odredbe iz Ustava koje Jakobu Finciju i ostalima ne dozvoljavaju da se kandiduju za člana u Predsjedništvu.
Može i Tanja Fajon da nam progura toliko očekivani bezvizni režim i da Brisel preformuliše funkciju Valentina Incka i OHR u specijalnog izaslanika i u EUSR, ali onaj ključni problem Bosne i Hercegovine ostaje neriješen. Ko je većina i ko su manjine?
Tačnije, ostaje nepromijenjena zvanična bošnjačka politika, promovisana lobiranjem po svijetu pa do prijetnji novim sukobima, da Srbe i Hrvate i zvanično, ustavnopravno, definiše kao manjinske narode u višeregionalnoj, gotovo unitarnoj državi.
Tu ne pomaže priča o ugroženosti, o kršenju važećeg Ustava i zakona, ljudskim pravima i slobodama. Niti se ko ozbiljno u Briselu i Vašingtonu osvrće na te priče. Ne. Ali definitivno otvore i uši i oči kada se spomene referendum. Jedino tako Srbi, a i Hrvati mogu dokazati da nisu matematička manjina u BiH. Niti će biti. A i to bi moglo da bude jedno od pitanja na onom martovskom listiću.
Tamo negdje pred kraj prudskog, a početak butmirskog procesa napisao sam da najveću odgovornost za budućnost države snose Bošnjaci, odnosno to znači da bi bošnjački nacionalni interes prvenstveno trebalo da bude da se potpuno omogući da se Srbi i Hrvati osjećaju apsolutno ravnopravni u ustavnoj strukturi, čak i da budu u puno povoljnijem položaju u odnosu na većinski narod ukoliko istinski prihvataju BiH kao zajedničku državu.
I danas isto smatram da je nespremnost političke elite iz Sarajeva da istinski prihvati sadašnju strukturu države i da je nadograđuje i čini funkcionalnom zajedno sa Srbima i Hrvatima, na ravnopravnim osnovama, a ne na virtuelnom pravu većine koja je glavni generator svih političkih kriza.
Zbog te nespremnosti danas je sasvim realna, opravdana i poželjna priča o referendumu kao posljednjem zaštitnom mehanizmu u očuvanju ravnopravnosti unutar BiH.
Otuda dolazi i taj strah koji vlada Sarajevom od referenduma u Republici Srpskoj.
Na kraju, da, biće referendum. I to ne jedan.