Da se originalna ljudska supstancija i izvorni ljudski identitet, a s njima i neposrednost relacija između ljudi kao pojedinačnih bića, odnosno kao individualnih nosilaca i reprezenata ljudskih svojstava, sve više gubi i nadomješta nekom vrstom vještačke i u različitim laboratorijama socijalne i psihološke adaptacije proizvedene supstancije, to više nije sporno.
Svi relevantni istraživači u oblasti antropologije, sociologije i psihologije, one socijalne i one kulturne podjednako, konstatirali su taj fenomen. Oni ga pripisuju utjecaju vještačkog i neprirodnog načina života i vještačke ljudske prirode koja sve više nadomješta originalnu prirodu u svim oblicima i relacijama njenog postojanja i djelovanja u ljudskom socijalnom i intersubjektivnom prostoru. Promjene nastale u ljudima, koji su dio prirode po iskonu, ali i u prirodi samoj, koja se modificira prema ljudskim potrebama koje su proizvedene u neprirodnom, tj. društvenom odnosu i životu ljudi, postaju sve dalekosežnije, tako da se neka autentičnost ljudske egzistencije javlja danas kao ideal i to gotovo sasvim izgubljeni. Dok priroda jasno reagira na agresiju ljudskog uma i čudovišnog socijalnog sklopa koji u sebi ne sadrži ništa dobro, dotle je kod čovjeka to mnogo složenije i teže. Njegove su reakcije mnogo uvjetovanije i neizvjesnije, a sam čovjek je za sebe suviše dragocjen da bi se odlučivao na one reakcije koje sebi dopušta priroda, tj. reakcije katastrofalnog karaktera, pa se zadržava na granici, na tankoj niti koja dijeli totalni krah ljudskog bića od neizvjensog postojanja uz sve muke i patnje koje ono sa sobom nosi. Naime, mi ljudi smo ograničeni na zemlju, malo zrnce materije u beskonačnom svemiru, a sami smo za sebe sve ono što postoji, dok je planeta zemlja i eventualna njena propast, samo jedna sitna i nezamjetljiva kolateralna žrtva kozmičkog zbivanja, bez ikakvog utjecaja na cjelinu. Ljudska rasa, mi ljudi, približili smo se tački kada neka nepromišljena reakcija nekog od moćnika, a uvjerili smo se da su svi oni u stvari nepromišljeni, može da dovede do sveopće propasti ljudstva. Mi više ne možemo sami sebi biti kolateralna žrtva, nemamo to naspram čega biti i ostalo nam je da postanemo glavna žrtva sopstvene nezajažljivosti i nasilja koje je u srži našeg načina života. Mi već sada vidimo, pa čak i direktno osjećamo posljedice pogubnih promjena u ljudskom životu, vidimo da čovjek sve više napušta ono izvorno ljudsko, ali još ne vidimo jasan put kako to što je izvorno vratiti natrag u život, ili kako naći novi originalni i ljudskoj prirodi odgovarajući način našeg postojanja, ponašanja i odnosa. Mnogi pokreti i u oblasti duhovnog i moralnog i u oblasti društvenog i posebno političkog života težili su za pronalaženjem puteva oporavka ljudske prirode. Svi tekstovi iz kojih je uslijedila tradicija velikih proroka i navjestilaca vjere spasenja, puni su svijesti o korupciji ljudske supstancije i o potrebi njene obnove. U našoj tradiciji to teče još od Ibrahima - Abrahama do Isusa i Muhameda a.s., ali čini se bez uspjeha. Čini se da je sve to ipak bilo bezuspješno i da je historija vjere spasa paralelna historiji sve dubljeg potonuća ljudi u korupciju svega oko njih. Mi imamo pojam praroditeljskog grijeha, a to znači da je zlo učinjeno, i ne kaže se uzalud u našem narodu "učinjenom popravka nema", mada se mi nadamo da su naši grijesi iskupljeni žrtvom. Međutim, izlaza nema sve dok mi sami ne shvatimo da je jedini lijek za zlo da ono ne bude vršeno, jer da ono nije kozmičkog nego našeg ljudksog karaktera i porijekla. To znači da, ili naša misao ne uspijeva dovoljno duboko zahvatiti problem i naći adekvatne puteve za njegovo rješenje ili rješenja uopće nema. Ono što nam je jasno je da se jedan dio tajne ovog Gordijevog čvora ljudske prirode nalazi i u samoj dvojnosti ljudske prirode koja je ujedno i dobra i zla. Međutim, u tom pitanju nije jasno da li je ta dvojna priroda proizvedena ili originalna. Pitanje dvojnosti u ljudskoj prirodi čovjek je riješio idejom grijeha, tj. ulaska u grijeh, čija je slika inicijalni grijeh Kaina izvršenjem njegovog zločina nad bratom Abelom. Ta biblijska slika želi da sugerira dvije stvari. Jedna je stvar, tvrdnja da je grešnost, a to znači dvojnost, u od stvaranja nevinoj ljudskoj prirodi u nju unesena aktom jednog od prvih ljudi i da su njeni učinci trajni, odnosno da se oni ekontinuiraju kao što se kontinuira kolanje Kainove krvi u njegovim potomcima. To bi bilo ne samo objašnjenje porijekla zla u ljudskoj prirodi i načinu njegovog života, jer je nemoguće pretpostaviti da je stvoritelj stvorio biće prema svojoj slici, a da ono nosi zlo u sebi. Naime, ta bi pretpostavka implicirala dualizam s kojim se kršćanstvo borilo mnogo vijekova, pa i na našem tlu.
Zlo je, dakle, proizvod devijacije ljudske prirode. Ali, kako je ono ukorijenjeno u rano postojanje i genezu ljudskog roda, onda znači da je ono neiskorjenjivo i da prati čovjeka kao dio njegove sudbine sve odonda od kada on počinje živjeti po svojim ljudskim zakonima. Kada to zna, čovjeku ostaje samo da se bori protiv njega. Upravo zbog ove neiskorjenjivosti zla u ljudskom načinu postojanja javljaju se dvije ideje. Prva je ideja grijeha i kazne. Druga je ideja praštanja, jer je očito da zlo često prevazilazi snagu pojedinačne ljudske volje, da ima korijene koji su dublji od samog ljudskog pojedinačnog bića, te je nužno biti milostiv prema grešniku i praštati grijehe. Svi smo se mi mogli uvjeriti kako mnogi dobri pojedinci, ljudi kojima nikada ne bi palo na pamet da čine zlo, veoma lahko to čine kada su u društvu, kada se ujedinjuju ne kao ljudi nego kao pripadnici vjera, rasa, nacija, politčkih stranaka, pokreta, vojski i raznih drugih grupa koje imaju za cilj da ostvare neke grupne ciljeve. Univerzalno praštanje i doživljaj milosti bi jedino mogli da iskorijene zlo koje proizlazi iz ljudske slabosti koja nije u ljudima po stvaranju nego po društvenom načinu njihovog bivanja. Međutim, to rješenje postavlja odmah pitanje, a gdje se to izvan pojedinačne ljudske prirode korijeni zlo u našim životima? I na ovo pitanje ima više odgovora, a najjasniji je onaj koji korijen zla vidi u ljudskom društvu i ljudskim odnosima koje čovjek ne kontrolira, nego koji kontroliraju njega i deformiraju njegovu izvornu dobru ljudsku prirodu. Istražujući to pitanje, odnosno istražujući problem nastanka društvenog zla među ljudima, svi relevantni mislioci su došli do zaključka da je vlasništvo ono što u najvećoj mjeri deformira ljudske odnose i što se javlja kao nadređena sila prema svakoj pojedinačnoj ljudskoj prirodi i stavu. Činjenica da smo mi svi ljudi rođeni kao jednaki i slobodni, da smo braća po porijeklu, da smo u ideji svi vlasnici svega što nam je stvoritelj stavio na raspolaganje kao izvor i uporište za naš život, očito se nalazi u protivuriječnosti sa načinom kako se u stvarnosti realizira sam ljudski život. A on se realizira kroz primarnu ideju zauzimanja zemlje, izvora, šuma i svakog drugog resursa i pretvaranja istih u vlasništvo grupe, a potom i u vezi sa logikom ljudskih odnosa, i vlasništvo pojedinaca (svako vlasništvo je krađa kaže Rousseau). Privatno vlasništvo kao ljudska, a ne božja institucija deformira sve ljudske odnose i sam način bivanja čovjeka u svijetu. Ono dovodi čovjeka u opreku prema prirodi kao zajedničkom izvoru i mediju života i prema drugom čovjeku kao mogućem participantu u pravima korištenja onoga što nam priroda pruža. A to deformira ljudsku prirodu i podvrgava je mehanizmima koji falsificiraju ljudsku prirodu, zbog čega čovjek dobija nešto užitka i zadovoljstva, a gubi ono što je sve, tj. svoju originalnu ljudskost. To da ljudi više ne znaju ko su, šta su, šta žele i šta mogu, notorna je istina našeg ljudskog statusa.
Zbog toga se danas javlja velika žeđ i potražnja za oblicima originalnog postojanja i načina života čovjeka, jer postoji opravdan strah da će ljudi, u uvjetima savremene civilizacije i njene apsolutne manipulativnosti, uskoro izgubiti potpuno svoj originalni prirodni ljudski identitet i u prirodnom i u socijalno-antropološkom smislu, kao što su ga, nesumnjivo, već izgubili u moralnom smislu. Sve originalne ljudske institucije i načini izražavanja su doživjeli toliku promjenu, a u cilju mogućnosti manipulacije s njima, uključujući i njihovo falsificiranje, da je veoma teško reći čak i to koja je to naša reakcija, postupak, način djelovanja, želja, volja i odnos, originalan, a koji nije.
Naravno da današnje svjetsko društvo u cjelini nije u stanju da razluči dobro i zlo, jer u njegovoj osnovi ne funkcioniraju moralne nego interesne premise u načinu mišljenja iz kojeg se izvodi ponašanje. Ako ljudsko društvo, tj. njegove velike organizacije i države to nisu, a nisu, u stanju, jeste svakako to u stanju učiniti svaki pojedinac. On je to u stanju jer u svojim najintimnijim i najužim odnosima ima i to u ljubavi prema svojim bližnjim, za to sigurno uporište, zna da se sve ne može i ne smije podvrgavati logici interesa i pragmatike i pogotovo zla.
Sve ovo pišem osupnut vijestima o nekim događajima u mom rodnom mjestu - Banjaluci. Tek što sam i na stranicama ovog lista izrazio radost zbog očitog napretka u odnosima i rađanju povjerenja, nadu u bolju budućnost svih ljudi na našim prostorima, dođoše vijesti o nasiljima u mom rodnom mjestu (napadima na džamije), koje govore o tome da postoje, ja vjerujem, samo pojedinci ili manje grupe idiota i divljaka kojima smeta zadovoljstvo i radost njihovih komšija i to samo zbog toga što su oni druge vjere. A napadi na džamnije su napadi na dio suštine života muslimana, te to znači svojevrsno navještanje rata i ubijanja. Historija uči da vjera nije nikada bila brana da se ubijaju i istovjernici, šta više mnogo su se više ubijali među sobom kršćani nego muslimani i kršćani. Svako ubijanje i svako nasilje je zlo. A ubijati i čini zlo drugim ljudima u ime vjere je nemoguće, protivno je svakoj pravoj vjeri. To je suprotno i pravoj kršćanskoj vjeri. Ubija se i zlo čini iz interesa, obijesti, zavisti i zločinačke Abelovske krvi u nama. Nadam se da su demokratija, humanost i normalno mišljenje u mom rodnom gradu napredovali do te mjere da će ovi izlivi divljanja konačno i zauvijek prestati, da će se za to pobrinuti oni koji žele miran život u demokratiji i jednakim pravima svih. A, mojim sugrađanima i istovjernicima muslimanima čestitam ramazanske mubarek dane i želim im sabura koji je, što oni dobro znaju, sastavni dio naše vjere. Sve će doći na svoje mjesto, u to čvrsto vjerujem, a znam da vjeruju i oni.