Belgija je u četvrtak od Španije preuzela rotirajuće Predsjedništvo Evropskom unijom, ali bi bilo previše optimistično nadati se da nam je tom promjenom bliži put ka EU.
Neće nam pomoći ni nebo, ni zvanični Brisel, sve dok pojedini politički zvaničnici u našoj zemlji "ratne sjekire" ne zamijene dijalogom. Naše vođe će se, po svemu sudeći, i dalje, po već provjerenom receptu, zahvaljujući kojem bosanski lonac uvijek ima karakterističan, gorak ukus, međusobno optuživati o krivici zašto smo od EU tako blizu, a tako daleko.
Dok evropski organi od BiH očekuju da ispuni još tri kriterijuma, taj mali broj kilometrima nas dijeli od cilja svakog bh. građanina. Najgore nas, ipak, pogađa što do sada nijedan strani političar nije želio direktno reći kada bi kod nas moglo doći do ukidanja viza. Ko nam je god dolazio pohvalio je ćevape, potapšao nas po ramenu, rekao da se još potrudimo, a zatim pobjegao u domovinu i tamo pričao kako smo na mrtvoj tački.
Ni sada se neće ništa promijeniti. Imaju Belgijanci i ostali stranci koji upravljaju Evropom i većih briga nego li je to uvijek po svemu svojstvena država u kojoj živimo.
Što će im zemlja u kojoj vlada nezaposlenost, štrajkovi, kriminal, nizak životni standard, tinjajuće nezadovoljstvo naroda?
Zašto da žure da u tu veliku koaliciju zemalja prihvate zemlju u kojoj teroristi napadnu policiju, a ministar bezbjednosti i ne pomisli o podnošenju ostavke? Šta ćemo Evropi kada je nepoznato i koliko nas ima, niti se zna kada ćemo se, konačno, prebrojati?
S druge strane, međunarodni protektorat, odnosno OHR, i dalje nam nad glavama vuče konce, što bi trebalo da znači da nismo sposobni da odgovornost za sudbinu BiH držimo u svojim rukama.
I zato... Putuj, Evropo!