Glasačima u Bosni i Hercegovini izuzetno će teško biti dočekati predstojeće opšte izbore u oktobru. Nisu još ni raspisani a stranački izborni štabovi rade u tri smjene i na više frontova.
Spremne su strategije razdruživanja, istjerivanja nezadovoljnih iz države, u planu je prekopavanje mezarja i grobalja da se vidi čiji su zapravo oni pod zemljom. Ne fali ni spektakularnih obračuna s korupcijom i organizovanim kriminalom. Skupštinske sale pretvorene su u arene za borbu do istrebljenja političkih oponenata: poslanici su čas spremni da pljunu kolegu do sebe, čas su toliko vickasti da državljane BiH, uključujući valjda i sebe, nazivaju životinjama. Imena ovih zastupnika ne treba navoditi jer bi im to bila dodatna besplatna reklama.
Poznato je već i čije će ko kandidate navodno podržati mada većina još kriju imena tih svojih kandidata. Identitet svojih uzdanica stranke ne drže slučajno u tajnosti, jer što kasnije otkriju ko su im ključni takmičari, to će oni kasnije doći na red da im se prišivaju etikete nacionalih izdajnika, kriminalaca, ratnih zločinaca, dilera ili pedofila. Sve će to naravno biti potkrijepljeno "novootkrivenim" saznanjima i spremljenim formularima za krivične prijave u kojima će se, po potrebi, samo mijenjati i dopunjavati rubrika sa imenom i prezimenom. Policija, tužilaštva i sudovi su odavno reformisani pa se za epilog prijava niko od prokazanih i prijavljenih dugoročno ne treba sekirati.
Oktobar, objektivno, jeste daleko ali je veliki ulog u pitanju (igri). Stoga nije ni nelogično što partije, posebno one na vlasti, ne štede javne resurse i mentalno zdravlje potencijalnih glasača da tu vlast zadrže ili tek osvoje. Konkretna ljudska bića na čije glasove stranke i lideri računaju potpuno su u zapećku. Važno je samo glasačku mašineriju mobilizirati i usmjeriti na "prave" izborne liste a sve ostalo je sporedna stvar.
Ovaj godinama primjenjivani recept i sada se, nažalost, pokazao uspješnim. Penzionera nema u udarnim vijestima. Štrajkovi radnika toliko su postali uobičajena pojava da ih niko ni ne spominje. Otpuštene zbog svjetske ekonomske krize, za koju je vlast u BiH tvrdila da nam ne može ništa, prestali su brojati i službenici statističkih zavoda i službi za (ne)zapošljavanje. Sindikalne vođe naprasno su zanijemile nakon gromoglasnih najava o radničkom buntu i vrućem proljeću. Povratnike viđaju samo zaposleni u agencijama za nekretnine i posrednici u prodaji stanova i kuća. Izbjeglice i raseljeni? Ima li uopšte još takvih? Navodno su neki od njih živjeli u barakicama i ruševnim kasarnama, bez struje i vode. Jesu li oni još među živima ili ih je već sunce ogrijalo od samog obećanja usvajanja famozne državne strategije o povratku?!
Na marginama predizborne kampanje kao da je život stao. Bar je takav privid nametnut s vrhova na kojima nema mjesta ni za šta što ne garantuje zadržavanje i osvajanje mandata i popratnih unosnih poslova, projekata i drugih rajskih beneficija. U sjeni su mukotrpne borbe za golo preživljavanje ogromne većine ljudi kojoj je izvjesniji odlazak na psihijatrijsko liječenje nego na plaćeni godišnji odmor. Bolesnih je, nažalost, sve više jer je zdravlje nemoguće sačuvati praznog stomaka i uz stalne noćne more kako prosječnom platom od 800 KM podmiriti trostruko skuplju potrošačku korpu, kako redovno plaćati rate kredita da žirante ne bi natjerali na samoubistvo ili kako ne završiti u zatvoru zbog nagomilanih dugova za režije.
Od ovakvih marginalaca nemoguće je očekivati da na izborima glasaju pri zdravoj svijesti i pameti. Ko bi još s jednom nogom na bolničkom pragu a sa drugom pred zatvorskom ćelijom bio u stanju da pred glasačkom kutijom zrelo razmišlja i razdvaja "žito od kukolja". Još je iluzornije od brojnih pretendenata na vlast očekivati da u predizbornu borbu unesu malo razuma, konkretnih argumenata ili bar obećanja kojima nam već nisu isprali uši.
Pred biračima je predugih šest mjeseci. Idealno bi bilo prespavati ih. Ništa pametno i korisno ne bismo propustili. Sve i da je moguć šestomjesečni mirni san, pakao nam opet sljeduje nakon buđenja jer će opstati ista politička matrica. Promijeniće se tek pokoje ime narodnih vođa, "njihovi" narodi će biti gladniji, bolesniji, zavađeniji. Biće glasači sve umorniji od vlastitih života kojima upravljaju likovi što u svom širem okruženju ne sreću nikog ko zna da je zaista moguće preživjeti jedan mjesec sa 300 KM penzije i pri tom ne ostati dužan državi.
U alternativu, iz samo njima znanih razloga i motiva, vjeruju još jedino zvaničnici takozvane međunarodne zajednice. Nikako da se umore od organizovanja stranačkih samita posvećenih reformama, implementacijama, eurointegracijama iz kojih bh. lideri izlaze samo bogatiji nekim novim turističkim iskustvima. Dok su se trudili da ne reformišu ustav, policiju i da ne urede državu, do sada su stranački prvaci o tuđem trošku imali priliku detaljnije upoznati ljepote Hutovog blata, Vlašića, međunarodne vojne baze Butmir i najpopularniju turističku destinaciju na svijetu - Prud kod Bosanskog Šamca. Budući da je ostalo još mnogo neimplementiranih zadataka sad će im se posrećiti da, u organizaciji američke i španske vlade, vide kako april zna biti lijep u Madridu. Uzbudljivo iščekivanje liderskih potpisa na najnoviju deklaraciju o sveopštem prosperitetu u Bosni i šire neće zasjeniti vijest o ostanku viza bh. građanima. Nemogućnost slobodnog putovanja po Evropi i nije neka muka u poređenju sa svim onim što ćemo u BiH morati preživjeti do otvaranja biračkih mjesta. Da se ne bude na kraj srca: nije sad baš sve tako crno. Uvijek može biti i teže i lošije. Posebno nakon izbora.