Juče i danas, kada čitate ove novine, pre, na primer, dve decenije bio bi praznik. Evo, pre dve decenije i nije bilo nešto značajno - dva slobodna dana koje je radni narod iskorištavao da odmori od tmurne svakidašnjice, pune bezuspešnih pokušaja da se u okviru tadašnjeg političkog sistema nađe rešenja za propadanje privrede i višenacionalne federacije.
Nazirao se kraj, a retki, vrlo retki, predvidjali su kakav će kraj sve nas zadesiti. Enormna inflacija, nestašice i siromašenje gađali su u suštinu jedne magične vjere da živimo u najboljem od svih sistema.
Lutanje u dva novembarska dana 1943. godine, kada su predstavnici komunističkih partija južnoslavenskih naroda utemeljili narednih gotovo šest decenija života u federaciji, opet bi nas dovelo do novih pitanja. Ko dobija, a ko gubi? Naravno da su nestankom kraljevine pod srpskom dominacijom gubili Srbi, a da su zaključcima AVNOJ-a najviše dobili Slovenci i Hrvati, bar što se teritorija tiče, a svi smo izgubili što se tiče normalnog demokratskog razvoja. Jer, uz borbu protiv nacifašističkih osvajača vodila se komunistička revolucija, inspirisana staljinističkim dogmama i principima. A prema tim principima u suštini glavni neprijatelj bila je domaća reakcija - od Vardara pa do Triglava.
Da je u kraljevskom gradu Jajcu uistinu bio skup južnoslavenskih demokrata, a ne revolucionara, možda bismo i danas imali praznike i možda se sve ono što je dovelo do krvavih ratova u devedesetim godinama prošlog stoleća uopšte ne bi desilo. A sve su ovo spekulacije i seciranje nekog dalekog vremena bilo bi sve bolnije. Danas su svet i Balkan drukčiji i samo se iskreno nadam da će gradić Jajce postati deo svetske civilizacijske baštine, mesto okupljanja, a ne razdvajanja.
Danas se na značajne skupove, kao što su bili u Jajcu ili Mrkonjić Gradu, ne ide stazama pod velom noći. Danas se ide u Dayton, pa u Baden kod Beča. I traže naša međusobna rešenja i pomirenja. Iznad nas su uvek znatiželjne oči svetskih centara moći. Izpred nas na stolu leže tuđa rešenja i tuđe brige. Kada se traži rešenje za Kosovo proučavaju se primeri Olandskih ostrva, na kojima žive Šveđani, a pod suverenosti su Finske, proučava se primer Kipra, pa Južnog Tirola, Tajvana, Hongkonga...
Ali kao i na 2. zasedanju AVNOJ-a tako i danas po Balkanu kruže strani posmatrači. I danas su ovde posmatrači velikih sila koje su uvek imale interes za ovaj region. A delovi ovog regiona uvek su povezani i svi procesi koji su se ovde odvijali bili su u međusobnoj zavisnosti. Zato je i shvatanje svega što se ovde dešavalo i što se dešava težak posao i vrlo delikatan. Pre par dana aktuelni visoki predstavnik je parlamentarcima Spoljnopolitičkog odbora Evropskog parlamenta rekao da pitanje Kosova može imati samo minimalan uticaj na političku atmosferu u BiH i dodao da Rusija u njoj nastoji da prevagnu njeni interesi. Pričao je i o dvojnom državljanstvu Hrvata u BiH, pa spekulirao o mogućem uvođenju viza Hrvatske za građane Bosne i Hercegovine. A ujedno, složio se da treba smiriti situaciju posle 19. oktobra, koju je hteo ne hteo započeo. Ako tome dodamo i uskrsnuće Richarda Holbrooka, nekadašnjeg emisara za Balkan i jednog od autora Daytona, koji za jedan od washigntonskih listova najavljuje tenzije na Balkanu i mogućnost da se pretnja nasiljem proširi i na BiH, onda je slika jasna.
Balkan ostaje region gde veliki treniraju strogoću i gde se prepliću njihovi interesi. Ništa novo. Novo bi bilo da se jednom, barem jednom u istoriji, ne sedne za isti sto sa svojim predlozima, da predstavnici naroda regiona preseku tuđe interese i počnu da se brinu za svoje vlastite. Ovakav skup, bez ideoloških i belosvetskih kumova, mogao bi doneti čiste odnose među komšijama i uistinu pretvoriti region u područje saradnje, a ne konfrontacija. I zajednički život u Evropskoj uniji bio bi posve prirodna budućnost.
Samo ovo je nova realnost za Balkan jer recepti prošlosti i oni iz Jajca davno su potrošeni.