Jedan dio Bosne i Hercegovine jučer je obilježio Dan državnosti. U Sarajevu skoro uobičajena atmosfera. Kišni zimski neradni dan. Reklo bi se taman za spavanje.
Izvješene zastave, pokoji prigodni događaj unutar nevladinih udruženja, promocije knjiga, tradicionalna likovna izložba članova strukovnog udruženja, ponegdje historijski čas djeci i omladini, svečani prijem u Predsjedništvu države.
Ničeg prazničkog kao da nema u zraku. Vidljiv je izostanak slavljeničkog ushićenja ali i ljutnje na one druge koji taj isti praznik ne osjećaju svojim.
Ispod naoko uspostavljenog primirja između različitih političkih i nacionalnih koncepcija oko temeljnog državnog praznika zapravo vlada zamor, da ne kažemo apatija.
Obične ljude očekuje duga zima sa skupim energentima. A koliko je to za naše ljude tradicionalno važno svjedoči jedna zgodna narodna izreka koja kaže: Ako ćeš mi učiniti ićram naloži mi vatru.
Obični ljudi, kako je i Hegel govorio, nažalost nisu subjekt povijesti. Njihovo osjećanje života uvijek je bilo, i danas kod nas jeste, isposredovano tzv. višim političkim i nacionalnim interesima.
Njih ti interesi najčešće zbunjuju, po pravilu ih i ne razumiju ali ih slijede i poštuju. Za njih i ginu kada se to od njih zatraži. Ostaje otvorenim pitanje šta se bitno promijenilo u životima onih ljudi koji danas ne priznaju 25. novembar Danom državnosti Bosne i Hercegovine u odnosu na vrijeme od samo prije 20 godina, kada su se njime i državnošću Bosne i Hercegovine zaklinjali.
Reći da je prošlost i budućnost bosanskohercegovačkih naroda i ljudi zajednička nije puka fraza niti metafizički stav. Bez obzira na to koliko trenutne političke prilike u zemlji davale obilje povoda za različita planiranja pojedinačnih i odvojenih budućnosti, i bez obzira na uvjerenja određenih političkih snaga da je baš sad vrijeme za "konačno rješenje" svog nacionalnog pitanja, s većom sigurnošću možemo tvrditi da je naša budućnost istovjetna i zajednička, već posebna i različita. Što prije to shvatimo svima će biti bolje.
I povijest nam o tome ponešto govori. Kroz krvavu nam zajedničku prošlost svaki je bosanskohercegovački narod bar jednom bio u poziciji dominacije i mogućnosti odlučivanja o drugima. Sjetimo se samo bošnjačke prevlasti s Osmanlijama, hrvatske s Pavelićem, a srpske s Kraljevinom Jugoslavijom. I to je prevladano.
Uvijek se postavljalo pitanje kako ovaj prostor, ovu zemlju, ovu pokrajinu, ovu državu učiniti kućom za sve. O tome postoje najmanje dva dijametralna mišljenja. Po jednima Bosna i Hercegovina je trajna i vječita harmonija i sklad njenih različitosti.
Uzor jedinstva suprotnosti. Primjer harmoničnog suživota različitih naroda, kultura i religija. Kosmos u malom. Kao suštastvo za sebe ona u svojoj nutrini posjeduje razloge svoje neuništivosti. Njoj je imanentna logika zajedništva. Jednom riječju, Bosna i Hercegovina razlog svog hiljadugodišnjeg trajanja ima u samoj sebi.
Suprotno mišljenje bosanskohercegovačko jedinstvo različitosti naziva običnom ideologijom, ako ne i nasiljem. Ljude i narode skupa u ovoj zemlji drži ne njihova volja, želja za zajedništvom i ljubav, već spoljni politički diktat i povijesni kontekst.
U svim savremenim prelomnim povijesnim događanjima o Bosni i Hercegovni se odlučivalo na međunarodnim konferencijama i diktatom velikih svjetskih sila. Tako je bilo od Berlinskog kongresa do Dejtona.
Uvijek je u različitim oblicima priznavan bosanskohercegovački teritorijalno-politički subjektivitet samo iz neznanja i namjere da se nekome u Bosni napakosti. Jednom riječju, Bosna i Hercegovina je temporalna, slučajna i prolazna tvorevina.
Naravno, svima je jasno da su ova dva krajnja, isključujuća i pojednostavljeno prikazana stava o Bosni Hercegovini sama po sebi netačna i neodrživa. Trajanje nam zajedničke domovine danas to najbolje potvrđuje. A praznika je bilo i biće. Različiti režimi su na različite načine sebe obilježavali i simbolizirali, i činit će to i ubuduće. Nekad je to činjeno s većim, a nekad s manjim pritiskom sa strane, a nekad s našom domaćom i zajedničkog voljom.
Ko zna u čemu je sreća i trajanje? Ne tako davno zasjedanja ZAVNOBiH i AVNOJ bili su nam svetinja. Bili smo ponosni što se sve dešavalo u Bosni i Hercegovini, što smo mi stvarali slavnu i zajedničku budućnost. To su bili naši, zajednički praznici. Mi smo ih imenovali i slavili, niko ih sa strane nije nametnuo. I opet su propali. I to na ružan i nečovječan način. Dokle tako?