Prekosutra je 65. godišnjica Dana pobjede nad fašizmom. Obljetnica je to važna, naročito u našim sredinama gdje je nacionalizam odlučio izbrisati antifašizam. Koji je uopće cilj antikomunističke galame oko izjednačavanja komunizma i fašizma, nego rehabilitacija fašizma, njegovo normaliziranje?
Samo u Hrvatskoj, pa sve do 2004., kada je pod vlast Ive Sanadera u Kumrovcu eksplozivom dignut u zrak Titov spomenik (što je tadašnji premijer hitno osudio angažiravši se da spomenik što prije bude vraćen u prvobitno stanje) minirano preko 3.000 antifašističkih spomenika!
Da bi spoznali što je antifašizam, moramo prvo spoznati fašizam koji zbog mnoštva svojih pojavnih oblika izmiče jednoznačnim i sveobuhvatnim definicijama. Usporedimo li ih, vidjet ćemo da je talijanskom fašizmu štošta nedostajalo da bi udovoljio definiciji njemačkog, da se Francov falangizam razlikuje od Salazarovog projekta Nove države, te da se unatoč razlikama od drugih i Peronov režim može svrstati u isti oblik režima kakav je imala i Rumunija za vladavine Željezne garde ili Horthyjeva Mađarska sa svojim Strjelastim križevima. Nekonzistentnost fašističke ideologije i prakse stvorila je izuzetnu šarolikost svojih protivnika. Sve ih nazivamo antifašistima, ali nijedan se režim bez mnogo pjesničke slobode ne može nazvati antifašističkim.
Naime, ako se složimo oko toga da je ''genus proximum'' definicija svih fašizama nestrpljivost prema parlamentarizmu, korpoativizam, führer princip i apsolutni primat države nad osobom, a sve drugo nijanse, ni antifašizam ne možemo definirati drugačije do kao osobni stav pojedinca ili pak politički pokret koji se protivi nekima ili svim spomenutim osnovnim, ali i nespomenutim specifičnim odrednicama pojedinih fašizama. Zato među antifašiste ubrajamo, na primjer, Winstona Churchilla kao i Vladka Mačeka, antifašisti su bili i Charlie Chaplin, Albert Camus, Franjo Tuđman i George Orwell, a organizacije za borbu protiv fašizma bile su obojene kako ljevičarskim tako i desničarskim bojama.
U taboru antifašizma nalazili su se kako republikanci, tako i monarhisti, bilo je tu i komunista i antikomunista, liberala, nacionalista, anarhista, vjernika i ateista, a svoj doprinos antifašističkoj borbi dala je čak i sicilijanska mafija. Antifašizmom se može nazvati i otpor Hrvata i Slovenaca, prvih naroda (osim samih Talijana) koji su iskusili fašizam, a prva naoružana antifašistička skupina koja se suprotstavila fašistima i njihovom ricinusnom privođenju Slavena civilizaciji nastala je na rodnom otoku Krku kardinala Josipa Bozanića, ubrzo nakon Prvoga svjetskoga rata. Dakako, to nije bila borba za neki sustav, već za golo preživljavanje, ali bio je to antifašizam.
Pustoš, izolacija i siromaštvo uvijek olakšavaju usporedni život različitih opcija u najgrubljim, ostrašćenim formama. Žestoke su zato tamo bile raspre između ustaša i partizana Hrvata, četnika i partizana Srba, HSS-ovaca i onih koji su bili za monarhiju. Najviše je ljudi vjerojatno naprosto pošlo braniti sebe. Dio je kasnije organiziran kao partizani, dio kao četnici. Odgovor NDH je uslijedio brzo. Nesuglasja su bila između onih koji su bili partijski kažnjeni i onih koji su bili bez mrlje u biografiji. Kada su u cijelu sliku ušli Nijemci i Talijani, mnogi su se teško snalazili. Hrvatska 1941. (kao i Bosna i Hercegovina ili Srbija) bila je zemlja seljaka, neobrazovanih i uglavnom vrlo siromašnih ljudi. Neki su se samo svetili, neki su vjerovali da to čine za kralja, neki su kasnije postali svjesni da je Tito njihov vođa. Ogromna većina htjela je tek preživjeti.
Ali antifašisti kod nas: oni su se borili za slobodu. Ni za što drugo, nego za slobodu! Istina je, vodili su ih komunisti, ali to nije zbog toga bio komunistički pokret. Istina je, vodio ih je Josip Broz Tito, čovjek kojega širom svijeta i danas pamte kao jednoga od legendarnih antifašističkih boraca i velikih državnika druge polovice dvadesetoga stoljeća. Mada ima stvari koje se mogu Titu staviti na teret, i to ozbiljnih stvari, njegov partizanski pokret zbog toga nije bio zločinački, niti je ratni Tito bio zločinac, bez obzira na to što su u osvetničkim pohodima u svim do tada okupiranim zemljama - neovisno o tome kakav se poredak u njima uspostavljao - stradale tisuće ljudi.
Kao i predsjednik Stjepan Mesić, ja ne opravdavam smrt nijednoga od tih ljudi, smaknutih po kratkome postupku, bez suda. Mislim da to jasnije ne mogu reći. Ponavljam: ne opravdavam smrt nijednoga od njih, mada sam siguran da bi u regularnim sudskim postupcima mnogi od njih zasluženo bili osuđeni na smrt. I osuđujem svaki zločin, bez obzira na to tko je bio žrtva, a tko egzekutor. Ni to se ne može jasnije reći! U isto vrijeme, međutim, valja osuditi i odbaciti sve pokušaje politiziranja žrtava na bilo kojoj strani. Pa tako i ponavljanje laži, pa i od strane Milorada Dodika, da je u Jasenovcu od strane ustaša umoreno 700.000 Srba kada je, znanstveno i vrlo rigorozno, što se može konstatirati na službenim stranicama toga spomen-područja i muzeja, utvrđeno da je ukupan broj stradalih u tom ustaškom logoru deset puta manji.
Povijesni revizionizam ne prolazi, ne može i ne smije proći nigdje, pa ni onda - kao što je kod nas ponekada slučaj - kada dolazi iz krugova iz kojih bi ga najmanje trebalo očekivati i kada dovodi u pitanje samo čuvanje i održavanje sjećanja i na zločin, i na žrtve zločina. Ustaški se zločini ne smiju zaboraviti i svaki pokušaj relativiziranja sjećanja na strahotu tih zločina dovođenjem u vezu sa zločinima agresora u Domovinskom ratu, potpuno je promašen i potpuno neutemeljen.
Kažem, stoga, još jednom: povijesni revizionizam i njegovi protagonisti ne prolaze nigdje, mada takvih i njima sličnih ima posvuda. Mi smo suočeni s posljedicama gotovo dva desetljeća pogrešne interpretacije povijesti u školskoj nastavi, s posljedicama otvorenoga koketiranja s ustaštvom u javnome životu i u medijima, samo zato što su njegovi nositelji bili Hrvati. Umjesto da se kaže: na žalost i na našu sramotu, nositelji ustaštva i provoditelji ustaške zločinačke ideologije bili su Hrvati. Jer, to za svakoga poštenoga Hrvata jest sramota!
Politiziranje mrtvih nije ono što od nas traži demokratska Europa. Niti ona od nas traži pretvaranje mitova u kojima se zločince prikazuje kao svece, a osloboditelje kao zločince, u realnu politiku današnjice. Uskoro, za godinu, dvije ili tri, živjet ćemo u ujedinjenoj Europi. U njoj za ljude zaluđene profašističkim idejama neće biti mjesta. Toga moramo biti svjesni. Oduprimo se i najmanjem nagovještaju razumijevanja za zločince koji su ubijali u ime teorije o rasnoj supremaciji. Ne dozvolimo nikome da dovede u pitanje vrijednosti antifašizma, bez obzira na to pod kakvom krinkom to radio.