Sada se već definitivno može reći da Bosna i Hercegovina, ne samo da nije imala, nego da nikako nema sreće sa tzv. visokim predstavnicima Europske unije. To su oni funkcioneri Europske unije koji u ime te asocijacije europskih država faktički vladaju našom zemljom.
U stvari, a osobito u svjetlu svih ovlasti koje imaju, oni imaju pravo da određuju šta kod nas valja a šta nevalja, šta je dobro a šta loše, šta možemo i smijemo činiti, a šta nikako ne smijemo raditi, pa čak i misliti.
U tom smislu oni su odavno prešli granice originalne brige oko realizacije svih aspekata i aneksa Dejtonskog sporazuma i ponašaju se u smislu kontrolora nad kandidatima za članstvo u Europskoj uniji, dakle, onih koji su se dobrovoljno podvrgli rigoroznim ispitima savjesti, postupaka i mnogo toga drugog. Iz tog odnosa nastaju mnogi nalazi o tome šta treba da činimo, ali i zabrane koje se odnose na naše nedozvoljene misli i postupke.
Zabrane nisu direktne i izričite, osim u nekim slučajevima, što ukazuje na to da postoje i takva prava (Bosnke ovlasti), nego su pedagoške i moralističke, jer nas se upozorava na šta se u našem mišljenju ili postupcima neće gledati lijepim očima kod onih koji u svim pitanjima naše sudbine imaju zadnju riječ. Samo u izuzetnim slučajevima, koji, uostalom, nisu bili ni tako rijetki, dolazilo je do zabrana političkog ili profesionalnog rada određenim građanima naše zemlje.
Ono što se nikako i ni pod kojim uvjetima, osim pod uvjetima sudske odluke, ne bi moglo dogoditi u državama članicama Europske unije, događalo se kod nas - ljudima je oduzimano pravo rada i djelovanja, a time u mnogim slučajevima i normalnog života (ekskluzija mnogih političara iz politike i policajaca iz prava na službu). Na taj način, ti nam ljudi faktički određuju stupanj zrelosti i sposobnosti da ispravno mislimo i odlučujemo, daju nam ili nam odriču legitimaciju aktivnog subjekta u pitanjima naše sopstvene sudbine, utječu na naše pravo da odlučujemo o svojoj sudbini i sudbini naše zemlje.
Svo naše dosadašnje iskustvo sa ulogom Europske unije i međunarodnog faktora uopće, na ovim prostorima, govori nam tim jezikom i na takav način. Mi smo objekt njihovog djelovanja i moramo vjerovati da oni imaju dobre namjere, mada nas mnogo toga što smo od njih doživjeli uči da te namjere i nisu svagda bile, pa i da sada nisu, uvjek dobre. Spadam među one ljude koji su igrali neku određenu ulogu u našem javnom i političkom, pa i državnom životu iz kojeg sam izašao svojom voljom još davne 1997. godine.
Pored toga što sam bio poslanik u prvoj slobodno biranoj Skupštini Bosne i Hercegovine, bio sam i član proširenog sastava Ratnog predsjedništva Bosne i Hercegovine, član Državne delegacije za pregovore o miru, a potom i ambasador naše zemlje u