Nekako svakog novembra uz godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma otvaraju se i pitanja o mogućoj promjeni Ustava. I tako evo već deset godina. Onih prvih pet poratnih, vremena su bila toliko turbulentna da je trebalo prvo ustabiliti mir, izgraditi kakve-takve institucije, što entiteta što zajedničkih organa, da bi se tek negdje početkom novog vijeka počelo normalnije živjeti.
Priča o potrebi ustavnih reformi nije odmah stavljena na dnevni red, već je OHR brutalnom silom prvo nametao takozvane državne institucije, a njegov rad su pratile međunarodne nevladine organizacije otvarajući dijalog o mogućim ustavnim promjenama, koje bi, navodno, trebalo BiH iz dejtonske uvesti u briselsku fazu. Ova floskula je jedno vrijeme prerasla i u zvaničnu politiku OHR-a i međunarodne zajednice trasirajući tako "evropski put" ove države.
Danas kada se osvrnemo na tih petnaest uspješnih godina, jasno se vidi da za BiH ne postoji drugi put osim onog koji je potpisan u Dejtonu, a verifikovan u Parizu od strane najmoćnije sila svijeta, Amerike. To je kompromis.
Takvu politiku zastupa zvanični Vašington, a to se ovih dana nedvosmisleno moglo čuti od Hilari Klinton pa do nižih činovnika Stejt departmenta, koji su po službenoj dužnosti naslonjeni na ova balkanska područja, jer Dejtonski sporazum predstavlja uspjeh njihove politike i teško da se u svijetu može naći uspješniji i bolje sproveden mirovni ugovor.
Ta tajna uspjeha prvenstveno leži u činjenici da njime nije samo zaustavljen rat, kako to vole interpretirati oni koji bi ga danas rado prekrajali po vlastitim željama, već je trajno uspostavljena ustavna struktura države koja omogućava njeno fukcionisanje, kako za unutrašnje potrebe tako i za međunarodne obaveze koje ima BiH kao suverena država.
Republika Srpska i Federacija BiH čine dva potpuno ravnopravna entiteta, koji su dio svoje državotvornosti prenijeli u zajedničke institucije od obostranog interesa. Ukoliko se vremenom ukaže potreba dogradnje ili proširenja nadležnosti države, entiteti se o tome mogu dogovarati. Na ovim temeljnim principima izgrađena je BiH.
Problem sa kojim se danas suočava je prihvatanje tih principa. Oni koji bi raspakivali Dejton, tvrdeći da je to istrošen mehanizam čiji je osnovni cilj bio zaustaviti rat i ništa više, imaju veliki problem. Ako Dejton bude raspakovan ko može garantovati da će uopšte biti spakovan neki novi zajednički aranžnam između entiteta.
Većini građana Republike Srpske nije strana niti mrska ta ideja o samostalnosti, štaviše, što se može vidjeti iz istraživanja javnog mnjenja, jer nakon svih osporavanja, negiranja i vrijeđanja kroz koja su prolazili i još prolaze, a koja su kreirana iz raznih političkih i medijskih kuhinja drugog entiteta, to se i nameće kao logičan, ali za sada ne i kao pragmatičan politčki put kojim bi trebalo krenuti. Samostalnost uvijek ostaje kao krajnja solucija u nekom budućem političkom djelovanju.
Zbog toga je i teza koja se godinama provlači kroz razne političke i društvene grupe u Sarajevu, da bi međunarodna zajednica, predvođena Amerikancima, trebalo da bude ta koja će prvo rasturiti, pa onda ponovo nekako skrpiti državu, ali ovog puta bez entiteta, je potpuno utopijska i nerealna.
Stoga i najavljene ustavne priče, koje će sasvim je izvjesno ponovo biti otvorene nakon konstituisanja vlasti na svim nivoima, mogu se kretati samo u realnim okvirima, a to je minimalna korekcija pojedinih ustavnih rješenja kako bi bile zadovoljene evropske konvencije o ljudskim pravima i tome slično. I ništa više.
Tvrdnje tipa kako treba mijenjati sve od nadležnosti entiteta do strukture države kako bi bili zadovoljeni evropski standardi jer, pobogu, bez toga se ne može približiti Evropskoj uniji, nisu ništa drugo do politička demagogija, isprazna fraza kojom se pokušava vještački stvoriti privid da postoje dva politička bloka, proevropski i državotvorni i nekakav retrogradni, velikosrpski.
Ne postoji nijedan evropski standard kojim se definiše unutrašnja struktura države i njene nadležnosti, jer se njima to ni ne može regulisati. Unutrašnja politička i teritorijalna organizacija je stvar svakog naroda ili naroda te države i Evropska unija je upravo skup raznoraznih političkih sistema nastalih uglavnom na tradicionalnim elementima.
U mnogim državama Evropske unije već vijekovima traju rasprave o unutrašnjoj političkoj organizaciji, ali one nisu neuspješne na ekonomskom ili nekom drugom polju. Belgija, Španija ili Velika Britanija nisu nenormalne države. Kao što ni BiH nije nenormalna država kojoj je navučena luđačka košulja, kako to vole da tvde sarajevski unitaristi, već državna zajednica dva entiteta u kojoj žive tri konstitutivna naroda. To je Dejton.
Druga je stvar koliko su ravnopravni svi narodi u BiH i to može i treba da bude stvar razgovora. Svojom pozicijom su najnezadovoljniji predstavnici Hrvata, jer su bukvalno pregaženi i poniženi u Federaciji. To njihovo nezadovoljstvo se ne može niti smije zamemarivati, pogotovo ne u Sarajevu i od strane bošnjačke političke elite koja dominantno vlada tim entitetom.
Međutim, Hrvati nisu dovedeni u takav položaj Dejtonom, kako to vole da tvrde njihove stranke tipa HSP, NHI i slične "devedesetke", već Vašingtonskim ugovorom, koji je nastao godinu dana ranije. Problem sa kojim se susreću Hrvati nije samo teritorijalne prirode, odnosno trećeg entiteta koji se zagovara sve glasnije u njihovim političkim krugovima, već institucionalno marginalizovanje u Federaciji, pa je i možda ključ rješenja u njenoj ustavnoj reorganizaciji.
Jedan od prijedloga koji se čini dosta realističan je smanjenje broja kantona i njihovo jače ustavno pozicioniranje, kao i jasnije definisanje raspodjele vlasti na federalnom nivou po nacionalnom ključu. U otvaranju te rasprave hrvatske stranke imaju potpunu podršku u Republici Srpskoj.
Ali i u njoj samoj takođe treba da budu unapređivani mehanizmi zaštite nacionalnih prava da bi dokazala da se radi o državotvornoj odgovornoj republici u kojoj su svi njeni građani istinski ravnopravni. A i to je Dejton.