Dejton je mrtav, živio Dejton! - ovom poznatom izrekom, koja je nekada označavala smrt jednog i stupanje na prijesto drugog kralja u evropskim monarhijama, može se opisati politička ambivalentnost koja vlada u javnosti na 30. godišnjicu potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za BiH.
Odbrana Dejtona ili posljednji dani?
U našem svađalačkom javnom diskursu o Dejtonskom mirovnom sporazumu se istovremeno govori sve najbolje i najgore. Dejton se počesto prikazuje u krajnostima. Dejton je Janus sa dva lica. On je crkva svetog spasa i prokletstvo predaka. Božanski dar mira i đavolja rabota rata. Zavjetni kovčeg prava i Pandorina kutija zala, koja se ne smije otvarati. On je savršeno djelo državničkog umijeća i eksplozivna paklena naprava. Genijalno mirovno rješenje i politička bomba sa odloženim dejstvom. Pojas za spasavanje i ludačka košulja.
Armirani beton koji nas drži zajedno i dinamit koji nas sve može dići u vazduh. Dejton je viseći most nad provalijom i minsko polje. Dejton je politički rulet sa tri konstitutivna metka. Kazino za igre na nesreću. Sigurna kuća i trosobni "zlatni kavez" bez izlaza. Politička klinika Dejton na kraju Evrope.
Dejtonski sporazum je najambiciozniji geopolitički projekat velikih sila u novijoj istoriji međunarodnih odnosa. To je najveća i najsloženija bezbjednosno-politička operacija obezbjeđenja mira, održanja i izgradnje jedne države u cijeloj istoriji Evrope. Ustavno uređenje je politički eksperiment zasnovan na realpolitičkom odnosu vojnih snaga u ratu tri zaraćene strane.
Odatle proističu sve njegove prednosti i mane. Ustav je napravljen kao asimetrična struktura na pet nivoa vlasti. U sebi sublimira različite unitarne, federalne i konsocijativne ustavne elemente. Ustavno uređenje je realpolitički kompromis koji štiti i čuva sve tri nacionalne zajednice u dinamičkom balansu moći u jednoj državi. Dejton nije običan sporazum. To je međunarodni sporazum o miru i društveni ugovor o državi.
Razvrgavanje Dejtona bilo bi povratak u "prirodno stanje", rat svih protiv sviju i disoluciju zemlje. Ljudi, glasači i političari mogu popraviti i pokvariti Dejton. Mogu ga poboljšati i unaprijediti kao izvorni zajednički Do - govor i Spor - Razum ili ga mogu uništiti kroz sektaški rat za dominaciju.
To ponajviše zavisi od razUMijevanja složenosti naše političke stvarnosti, istorijske odgovornosti upravljanja BiH, kao višenacionalnom i višekonfesionalnom zemljom i demokratskog kapaciteta njene političke klase iz sva tri naroda i svih građana.
Ludačka košulja
U proteklih 30 godina, sa različitih političkih adresa, više puta je rečeno da je Dejtonski ustav BiH "ludačka košulja", koja ne dopušta demokratski razvoj zemlje i koju treba strgnuti sa sebe. Dejtonski sporazum bez sumnje predstavlja neku vrstu ustavne brane koja nas ograničava, zbog čega se sporo i teško dogovaramo i donosimo razvojna rješenja za zemlju.
Ali isto tako, zaboravlja se da nas ona istovremeno čuva od samovoljnog, jednostranog i nerazumnog postupanja raznih izabranih avanturista u ovoj našoj balkanskoj političkoj umobolnici, da se međusobno ne poubijamo. Ludačka košulja u kolokvijalnom govoru ima negativno značenje, a u suštini njena medicinska i psihoterapeutska namjena i upotreba su krajnje humane i opštekorisne.
To je medicinsko pomagalo koje se lako oblači, a teško skida. Treba znati da se ona stavlja teškim duševnim bolesnicima, da bi se oni zaštitili od samopovređivanja i da bi se drugi zaštitili od njih.
Ovo lapidarno poređenje Dejtona sa ludačkom košuljom opstaje kao njegova pežorativna konotacija, pri čemu se previđa namjera njegovih tvoraca da ovako složenom konstrukcijom države zaštite narode od destruktivnog djelovanja naših domaćih nacionalizama.
Mnogi zaboravljaju da je Bosna i Hercegovina zemlja koju valja braniti od nje same. Mnogo puta kroz istoriju stanovnici ove zemlje su dizali ruku na sebe, što je dovelo do toga da je postala zemlja visokog unutrašnjeg bezbjednosnog rizika. Njeni odmetnuti sinovi ne malo puta bili su neprijatelji jedni drugima od raznih stranih osvajača.
U davna vremena zaštitnik srednjovjekovne države Bosne bio je Sveti Ilija Gromovnik, koji bi s vremena na vrijeme slao gromove i munje na one koji su napadali zemlju izvana. Ali problemi Bosne bile su česte svađe u vlastitoj kući. Sveti Ilija Gromovnik odavno ne brani Bosnu nebeskim elektricitetom. Garanti Dejtona iz međunarodne zajednice privremeno su suspendovali Svetog Iliju, jer je njihova sila veća i jača, pa su kao preventivna zaštita balkanskog bolesnika instalisani: OHR, visoki predstavnik, EUFOR, NATO, strane sudije i drugi osigurači, da zemlja ponovo ne sklizne u rat, nasilje i raspad.
Dejtonska "ludačka košulja" sprečava kolektivnu autodestrukciju države i društva. Loša strana ludačke košulje je to što ne može sama da se skine sa sebe kad ti je jednom navuku. Dobro je što nas ona štiti od histeričnih izliva bijesa, manijakalnih napada domaćih šovinističkih nasilnika. Zato su stranci glavni staratelji ovog sanatorijuma pod vedrim nebom. Oni su upravnici, čuvari, psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti i lajfkouči ove zaboravljene kolonije na periferiji Evrope.
Geopolitički rebus
Dejtonska BiH je komplikovan i teško upravljiv politički sistem, ali čak i takav on nam svima pruža političku mogućnost za mirnu i sigurnu budućnost.
Složenost i komplikovanost Dejtona sadržana je u tome što je on posljedica i odraz ratnog stanja, vojnih sukoba, etničkog čišćenja i nesaglasnosti političkih volja i projekata vodećih nacionalnih stranaka sva tri naroda, od prvih opštih demokratskih i višestranačkih izbora u BiH do danas. BiH nije ista kao druge zemlje i države.
Ona je imala drugačiju političku istoriju oblikovanja vlastite državnosti i izgradnje samosvijesti o samoj sebi. Da su sve zemlje iste imale bi ista ustavna uređenja i političke sisteme. A svi znamo da nemaju, niti će ih ikada imati.
U BiH postoje tri odvojena kolektivistička nacionalna društva, u stalnom nadmetanju za vlast i dominaciju u državi, kroz ustavni i politički sistem, ali i u civilnom društvu i privatnoj sferi, što do te mjere antagonizuje društvo i destabilizuje državu, konstantno proizvodeći političke krize, koje na kraju mogu dovesti do građanskih sukoba za razrješenje nastalih blokada i sporova.
Ova tri politička bloka u zemlji nastupaju sa različitih nespojivih i nekompatibilnih interesa.
Ovakva društva su opasna za same sebe i svoje narode, ali i regionalno okruženje, jer sadrže eksplozivni potencijal za političku imploziju i eksploziju. Takozvana dejtonska ludačka košulja, tako često i neopravdano napadana, brani nas i štiti od razornih, nepredvidivih i opasnih posljedica ova tri politička projekta i zato nikada ne treba potcjenjivati Dejton. Jer bi se svi zajedno jednog dana mogli probuditi u ratu i naći u nekom nejasnom bezdržavnom provizoriju i potpunom političkom mraku PostDejtonije.
Dejtonski mirovni sporazum u odnosu na sva prethodna istorijski nejasna određenja daje preciznu definiciju države BiH, koja se sastoji od tri konstitutivna naroda, dva entiteta i jednog distrikta. Problem nije toliko Dejtonski mirovni sporazum koliko današnje aktivne antidejtonske politike. Mora se promijeniti sadržaj politika vodećih političkih stranaka.
Dejton je postao igra u kojoj svako vara svakoga. Svi sumnjaju jedni u druge. Svi se plaše dobitka drugih i gubitka i štete na svoj račun.
Svi se boje da će biti prevareni od ostalih. Cilj politike mora biti jasno formulisan kao saradnja, priznanje identiteta u njihovoj autentičnoj punoći i poštovanje opšteg interesa i javnog dobra. Da li su svaka centralizacija i unitarizacija zaista dobre za sve, uključujući i one koji na njima insistiraju?
Da li je šira politička autonomija bolja od postojeće, čak i kad dosadašnje analize pokazuju da to vodi još većoj fragmentaciji, nego stvarnom napretku? Da li je dalja decentralizacija i federalizacija zaista bolja od postojeće, čak i kad nas sve to udaljava od globalnih procesa i razvojnih tokova? Dejton je koncipiran tako da jasno razdvaja prava i nadležnosti, ali i podstiče na saradnju i kompromis svih za zajedničku dobrobit.
Dejton je svojom zatvorenom, autističnom i strogom državnom konstrukcijom svezao u čvor Srbe, Hrvate i Bošnjake, tako da jedni druge kontrolišu i ograničavaju kroz mehanizme podjele vlasti i uslovio da moraju sarađivati ako žele zajedno napredovati. Dejton izražava kontradikcije, ali pokazuje i puteve demokratskog rješenja. To je zakon korelativne dejtonske političke fizike: akcija - reakcija, stabilnost - nestabilnost, status quo - napredak.
Let iznad dejtonskog gnijezda
Kao relikt rata, dejtonski politički sistem podstiče političke maksimalističke ciljeve, umjesto političke umjerenosti, sukcesivnog reformizma i konstruktivne racionalnosti, bazirane na saradnji, kompromisu i konsenzusu.
Glavno pitanje je kako doći do okvira koji kroz demokratski institucionalni politički dijalog afirmiše saradnju, sporazumijevanje, odgovornost i kompromis. Tek tada će ovaj politički okvir prestati da sistematski sputava umjerene političke stranke i afirmiše progresivne političke ideje i politike. Kao posljedicu takve negativne inercije u BiH imamo nonsens da najljući politički protivnici na granici neprijateljstva zajedno prave i sastavljaju svaku državnu vlast, umjesto političkih i ideoloških koalicija na programskim osnovama kao svagdje u svijetu.
Sve srećne zemlje liče jedna na drugu, sve nesrećne zemlje nesrećne su svaka na svoj način. Nije teško zamisliti BiH izvan Dejtona. "Previše zdravog razuma može biti ludilo.
A najluđe od svega je vidjeti život kakav jeste, a ne kakav bi trebalo da bude" - stoji u prvom evropskom romanu "Don Kihot" Miguela Servantesa, tvorca nezaboravnog jurišnika na vjetrenjače i neizlječivog sanjara od Manče.
Sasvim je moguće zamisliti bolju BiH od ove, ali nije lako to postići. To se mora učiniti sa ovim narodima i ljudima, a ne protiv njih i nasuprot njima. Izvan svake nacionalne mitomanije i ukopanosti u vlastite političke rovove. U ovom dejtonskom Bermudskom trouglu, u ovoj dolini suza na brdovitom Balkanu, niko nije nevin, ali ni pozvan da sam nameće i uslovljava rješenja. To moraju znati političari, psiholozi, patolozi, miropraktičari i ostali bolesnici našeg oboljelog društva. Sve drugo, siguran je put u još veće ludilo.
Strano protektorisanje i upravljanje zemljom štićenika domaće dejtonske ludnice samo hrani izvanjske aktere naše političke budućnosti. To je često samo prosta zamjena jedne bolnice drugom, ponekad možda boljom i komfornijom od naše. Kao u čuvenoj knjizi Kena Kejsija i kultnom filmu Miloša Formana "Let iznad kukavičjeg gnijezda", život u slobodnoj i prosperitetnoj zemlji mora biti naš izbor i zajedničko demokratsko djelo.