(Kolumna objavljena u "Nezavisnim novinama" 29. marta 2000. godine. Nezavisne.com će u narednim danima objavljivati odabrane kolumne Aleksandra Tijanića)
************************************************************************************************************************
Nagradno pitanje za sve Srbe! Ako večeras Milanče Milutinović, Lilić i general Pavković, okupljeni na smrtnom slučaju jagnjeta, prozbore koju o teškoj situaciji u Srbiji i neizvjesnoj sopstvenoj budućnosti, koja trojica će - od ove trojice - rano zorom obavijestiti Miloševića o sumnjivom defetizmu preostale dvojice? Ili će, još tokom noći, to učiniti Rade Marković, službeno lice obilno snabdjeveno aparatima za direktni prenos slike i tona?
Ovaj kviz jasno ukazuje ne samo na osnovnu supstancu slobizma - strah, kojim su Srbi poprskani odozdo do gore, bez obzira na hijerahijsko mjesto, bogatstvo i bliskost sa vladarem, već i na jednačinu koja čini da u Srbiji, društvu debakla, ovakav oblik vladavine za ovu generaciju Srba izgleda - vječit!
Na moj užas, a na vaše zgražavanje, mislim da nijedan od tri postojeća plana za obaranje Miloševića neće uspjeti. Nemoguć je plan Batakovića o generalnom štrajku; režim direktno kontroliše bar polovinu zaposlenih a u stanju je da potplati čitave socijalne slojeve i profesije vanrednim davanjima.
Nemoguć je Đindićev pian da opozicija zaljulja većinu Srba i privoli ih na neku vrstu aktivnog otpora režimu; to je najprije danak srozavanju ugleda većine opozicionih lidera tokom ove decenije i užasavajuće ravnodušnosti sa kojom još uvijek ubjedljiva većina Srba živi "kao da je slobodna". Ubijeđena kako nema plišanog razlaza sa Miloševićem, tu masu - u inerciji koja vodi ka degeneraciji Srbije - drži svijest o tome da je cijena koju odjedared valja platiti za obaranje slobizma, još uvijek veća od cijene koja se plaća ovakvim propadanjem na rate.
Dajući olaka obećanja, praveći olake kampanje kojima, kao štreberi u školi, žele da se istaknu na račun preostalih daka, mnogi opozicioni lideri ušuškani statusom, blagostanjem i tjelohraniteljima, zanemaruju broj Srba zaplašenih i nad svojih 50 maraka zarade, blokiranih brigom za sigurnost sopstvene porodice i zato spremnih samo na ćutanje.
Treći plan proistekao iz glava neukih stranaca da izazovu podjelu unutar vrha režima (vidi kviz sa početka teksta) ili da trguju sa Slobodanom po modelu - garancije za sigurnost za njegovu ostavku. To samo pokazuje da Evropa i Amerika imaju grdan problem neshvatanja Miloševića i nepoznavanja originalnosti njegovog sistema.
U svjetskoj političkoj teoriji, do sada, ne postoji sistem sa kojim bismo mogli uporediti slobizam i na osnovu takve analize izvući zaključke o njegovom trajanju i obliku njegovog kraja. Po mnogo čemu, ovo u čemu imamo zadovoljstvo da živimo, najsličnije je Veberovom shvatanju sultanizma. Dakle, ničim ograničena lična vladavina koja sebi ne postavlja nikakve velike ciljeve sem sopstvenog održanja.
Ubijeđena kako nema plišanog razlaza sa Miloševićem, tu masu - u inerciji koja vodi ka degeneraciji Srbije - drži svijest o tome da je cijena koju odjedared valja platiti za obaranje slobizma, još uvijek veća od cijene koja se plaća ovakvim propadanjem na rate
Srpski sistem, znači, počiva na faktu da je cijela administracija u statusu sluge prema vrhovnom gospodaru, da su vojska i policija lični instrumenti vladara, da ekonomski status svakog pojedinca i njegova bezbjednost zavise od ličnih odnosa sa upravljačem, da se od svih građana zahtijeva apsolutna i bezuslovna odanost i poslušnost. Nema racionalnih ili pravnih ograničenja samovolji, postoji snažna dinastička tendencija, poslušnost se zasniva na nagrađivanju i zastrašivanju, funkcioneri se regrutuju iz privatnog kruga bliskog vladaru. Ovakav sistem neminovno proizvodi fikcije, nestvarnost i nesigurnost ljudi, podstiče njihovu dezorijentaciju, ukida bilo kakvu spontanost ili silom sužava prostor za bilo kakvu neovlašćenu aktivnost; od udruženja pčelara do sportskih klubova, od filatelističkih društava do SUBNOR-a, od uvoza lijekova i nafte do sudova. Sve to začinjeno ekstremnom centralizacijom moći, iracionalnošću i bombastičnim simbolizmom.
Ali, Srbija nije čist oblik sultanizma; ovdje postoji politički pluralizam i opozicija, postoje slobodni mediji koji su to na sopstveni rizik, postoji civilno društvo, društvene grupe koje pružaju otpor, postoji parlamentarni mehanizam, zatim izborne utakmice - i sve to naizgled normalno i kako Bog zapovjeda. Čist sultanizam zatvara bilo kakvu mogućnost nenasilne, mirne ili dogovorne ili izborne smjene režima. Zato je slobizam neuporedivo žilaviji, jer predstavlja sistem "kidnapovane demokratije". On pruža iluziju svima u političkoj utakmici da je vlast moguće smijeniti izborima. To, za sada, nije tačno! Nije moguće!
Milošević, naime, hrabro trpi politički pluralizam ali ono što nikada neće trpjeti to je prihvatanje izbora kao utakmice sa neizvjesnim rezultatom. Slobizam dozvoljava samo one izbore čiji je rezultat unaprijed poznat i koji se prilaže u slavu legalnosti i legitimiteta režima. Ako izbori, međutim, nisu neizvjesni, ako uslovi za njih nisu regularni, ako brojanje nije kontrolisano, čitava fasada parlamentarnog sistema urušava se i ostaje samo ono što jeste: Srbija kao društvo kidnapovane demokratije!
Budući da unutar slobizma nikada nije bilo disidenata - sem onih koje je sam Sloba degažirao, budući da on vlada tek 12 godina a Franku je pošlo za rukom da vlada 36, budući da ne postoji reformska struja među socijalistima niti ima unutarpartijske borbe mišljenja, nije ispunjen osnovni uslov za mirnu tranziciju vlasti. Nema dogovora umjerenjaka iz režima i umjerenjaka iz opozicije; ne sumnjam da ima kompromisu sklonih slobista, ali oni znaju da bi prije bili pokojni no što bi došli u priliku da sklapaju sporazume sa opozicijom. Znači, režim uživa podršku - valjda ne pretjerujem - oko 30 procenata biračkog tijela; toliko danas kontroliše i opozicija.
No, za razliku od Miloševića koji je digao ruke od preostalih 40 procenata neodlučnih, velika je oskudacija parola, para, jevtinih obećanja, delirijumskih zanosa i patriotskog patosa, srpska opozicija još ne uspijeva da ugradi kompas ćutljivima koji bi joj donijeli ubjedljivu prevagu na izborima, na ulici, ili u geometrijskoj podjeli Srbije na Slobinu i antislobinu Srbiju. Prvi put kaskajući za srpskim javnim mnijenjem a ne predvodeći ga, gotovo sam siguran da lideri opozicije, bosi i u gaćama, učestvuju u trci koju je lako definisati: oni žure da obore, ako mogu, Miloševića - jer će srpsko javno mnijenje oboriti njih čim uzalud proliju još jednu bačvu građanske energije. Za taj posao ovi ljudi imaju još nepunu godinu dana. Poslije toga, možda će ostati jedan ili dvojica među njima. Ako!
Po mojem sudu čitav pripremni posao opozicije sastoji se u inteligentnom planu, možda pretjerujem u zahtjevima, da se podigne cijena represije u Srbiji za svakog ko je spreman da naredi Tijanmen ili da obavi taj posao, zatim da se predoči svim ljudima iz režima kako će cijena za izvlačenje iz ovakvog sistema biti niža od cijene ostajanja u njemu i za njih i za naciju i za državu. Posao lidera opozicije jeste i da svako hrabro djelo građanskog otpora - svaku ostavku, svakog uhapšenog, prebijenog ili ubijenog, da svako takvo djelo, dakle, ne ostave bez društvenog dejstva, bez odjeka, da ne zaborave ili da se prema tome ne odnose kao prema kamikaza-sindromu ojađenih Srba.
Sukob koji je očit na relaciji civilnog društva u Srbiji, gotovo bez izuzetka antislobistički nastrojenog, i opozicionih stranaka dovodi do potiranja energije gnjeva. Da stvar bude još gora, ambicije nekih grupa iz zone civilnog društva da zamijene stranke kao neka vrsta parapolitičkog univerzalnog pokreta, izjave čelnika tih grupa zaduženih za politički, ekonomski, duhovni i seksualni preporod Srba, gotovo da preporučuju Srbima izlazak iz tunela razvijanjem gađenja prema politici i beskrajnim raspravama o etičkim vrijednostima. To ide na ruku režimu, jer samo stranke mogu da artikulišu interese građana a svaki masovni pokret učiniće vidljivom tezu da demokratija u Srbiji nije neizbježna.
Da bi povećali kritičnu masu od Srba ne treba u ovom trenutku zahtijevati da se bezrezervno odreknu svega u ovih 12 godina - mada iskreno ne znam čega se sam ne bih odrekao, ali nešto valja ostaviti i istoriji; ne valja tražiti od običnog svijeta da djeluje iz promijenjenih sada demokratskih pobuda. Biće dovoljno ako prihvate, u ovoj fazi, demokratsko ponašanje pa makar ono išlo ispred demokratskih ubjeđenja. Biće dovoljno ako se složimo da je za sve građane Srbije demokratija najbolji način za rješavanje onoga što guši ovu naciju i ovu državu.
Što se tiče onih koji planiraju trgovinu sa Slobom radi njegove ostavke - trgujte! To bih baš volio da vidim, ali znam da neću.
PS. Tačno je; nisam pisao jer je moje srce imalo problema sa mnom. Tako sam otkrio da ga imam.