U globalnom svijetu u kojem mi živimo, onom koji određuje još vladajuća pravila igre, nasilje i sveopća kontrola nad ljudima, zemljama, narodima i svime što postoji nije ništa novo.
To je nešto što znamo i što je predmet mnogostrukih uvida i dokazana stvar. To je jedna od bitnih karakteristika našeg vremena. Nakon što je poražen fašizam, koji je svakako bio najveća opasnost po demokratiju, te nakon što se komunizam sam odrekao sebe i svojih rigidnih metoda vladavine i svojih svjetskih programa, postojale su nade da je svijet blizu jednom trajnom i istinskom miru, tj. stanju kada su prijetnje za mir, dostojanstvo i prava čovjeka minimalne. Ne da ne postoje, ali nisu takve da bitnije utječu na naš ukupan život i posebno na uvjete pod kojima ćemo svakodnevno živjeti.
Međutim, opet smo se razočarali. Dogodilo se nešto veoma neočekivano i čudno. Pod izgovorom opasnosti koje demokratiji prijete od svjetskog terorizma - čini se da demokratija mora uvijek imati nekog veoma opasnog neprijatelja, kako onog u vidu navodnih država koje ne priznaju ljudska prava i koje nam prijete, tako i onih koje dolaze od terorističkih organizacija i pojedinaca sklonih teroru, kada je neprijatelj identificiran i ustanovljeno je da postoji i da je veoma opasan, legaliziraju se mjere i metode terora nad sopstvenim građanima, mjere državnog terora koje sprovode državne organizacije i institucije i to nad svim građanima, kao da im je namjera da svi osjetimo, istina najčešće nevidljivu prisutnost tog neprijatelja, ali da svakog časa znamo da on postoji. U sve nas je inducirana neka vrsta prevenirajuće paranoje.
Sve je to započelo 2001. godine nakon terorističkog napada na nebodere Trgovinskog centra u Njujorku da bi se eskalacija obrambenog radikalizma proširila otvaranjem rata u Iraku i u nekim drugim zemljama svijeta, kao i nizom tipično represivnih mjera ne samo prema mnogim zemljama u svijetu, nego i prema građanima sopstvene zemlje i ljudima uopće.
Domen i ludilo sveopće kontrole se širi preko svih razumnih granica, a svijet, što je čudno i sasvim nelogično, postaje sve nesigurniji. Nešto u svemu tome nije u redu. Ali ovaj članak nema namjeru da razotkriva nelogičnosti ovog stanja i izučava i analizira njegove uzroke, nego da stvar suzi i fokusira na stanje u našoj zemlji.
Iako smo mi prošli pakao rata i nasilja kao takvog, njegova besmislenost i užas su nas opomenuli kako je miran život ipak nenadoknadiva vrijednost u odnosu na sve ono što bilo kome bilo kakav rat može donijeti.
Počeli smo, uz sve naše svađe i običaj da se međusobno vrijeđamo, uživati u relativnoj sigurnosti i miru ma kako i koliko on bio čudan i ma koliko mnogi i sa razlogom bili s njim nezadovoljni. Naši kriminalci su nam bili nekako bliski jer su proizašli iz zajedničkog luđačkog poduhvata - rata (namjerno ne kažem zločinačkog jer zločine nije vršio najveći broj ljudi koji su bili uvučeni u taj rat), pa smo osjećali neku bliskost s mnogima od njih.
Neću sada pominjati imena mnogih za koje znamo da su se bavili kriminalnim radnjama i to ne samo u smislu rata kao uopće kriminalnog djelovanja u odnosu na standarde svjetskog mjerenja smisla i moralnog opravdanja ljudskog djelovanja. Ipak, najveći broj nas je postao svjestan da se oružjem, ubijanjem, paljevinama i protjerivanjima, kao i pljačkama, ostvare neki navodno opravdani politički i nacionalni ciljevi.
Tako smo mi ušli u procese demokratizacije koji su za nas bili teški, jer je trebalo mijenjati cijelu matricu mišljenja i ponašanja na koju su nas navikli i komunizam i ratovi i sve druge napetosti kojima smo bili izloženi, tj. jer je od međusobnog straha, mržnje i neprijateljstva trebalo polako prelaziti na smirenje, uvjerenje da jedni drugima ne prijetimo, da nema razloga za strah jer se ipak ne samo mora nego i može lijepo i bez ikakvih opasnosti živjeti zajedno i da neprijateljstvo šteti svima i onima koji su nekome neprijatelji i žele im zlo, kao i onima koji trpe nečije neprijateljstvo, a na kraju i to da su neprijateljstvo i sukob više nemogući jer to neko ko ima silu i moć više neće dozvoliti, dosta se opekao na nama da bi to mogao opet dopustiti.
Ali ne lezi vraže. Nije moguće živjeti u globalnom svijetu, a svijet odista jeste globalna veličina i to saznajemo na razne načine, pa i ovaj o kojem je riječ, dakle, nemoguće je živjeti u svijetu općeg straha, paranoje od svega i svakoga, od stavljanja u inkriminaciju svih koji su drugačiji od nas što je opći uzus ponašanja onih koji danas vode svijet. Ne možemo ni mi biti dio svijeta koji živi u strahu i pod budnom paskom država koje ih navodno štite, a da i sami ne osjetimo šta znači ta državna briga za našu sigurnost.
Sve što se događa zadnjih godina i što i mi počinjemo iskušavati govori nam da je vrijeme spokoja i mira, vrijeme stava pa ja sam izvan svega toga, davno prošlo i da neka neodređena opasnost, ona koja nije konkretizirana i personalizirana, nije ni na kakav način dokazana i identificirana i za koju osim opće sumnje nema nikakvih pogotovo sudskih dokaza, koji su jedino relevantni za demokratsko prosuđivanje stanja sigurnosti i opasnosti koja ljudima dolazi od drugih ljudi, da se zaštita koju nad nama uspostavlja država, pod očiglednim okriljem i kontrolom stranaca, pretvara u sveopću kontrolu i otvaranje jednog novog polja opasnosti koja je mnogo ozbiljnija i veća, mnogo opasnija za mirni život ljudi, nego neka apstraktna moguća opasnost od zločinaca raznih vrsta.
Radi se o apsolutnoj nekontroliranoj kontroli nekog nama nepoznatog i neodređenog subjekta nad nama i našim životima, a to predstavlja ogromnu opasnost po javne interese i ta je opasnost daleko veća nego neki mogući kriminalni akt pojedinca ili neke grupice ljudi. Kod nas je gotovo šutke uvedeno pravo policije da bez dozvole suda i skupštine uspostavlja kontrolu nad ljudima i to apsolutnu kontrolu, da prati i kontrolira svaki njihov postupak, razgovor, kontakt i odnos.
U takvoj situaciji i u uvjetima takvih prava do sada uopće nedokazanoj i ničim, kao demokratskoj, potvrđenoj službi mi se suočavamo sa mogućnošću kriminalne upotrebe i zloupotrebe sistema kontrole, s opasnošću da prava ljudi koji nas mogu i imaju dozvolu da nas kontroliraju, mogu biti zloupotrebljena i pretvorena u osobiti oblik mentalnog, psihološkog, socijalnog i svakakvog drugog terora. Na to nas upozoravaju sve češći slučajevi zloupotrebe prava prisluškivanja sumnjivih ljudi, a mi ne znamo kada i zbog čega svako od nas može postati sumnjiv, za kojim slijedi javno priopćavanje takvih nalaza i identifikacija veza i prirode odnosa između ljudi.
Dešavaju se slučajevi prisluškivanja telefonskih razgovora, pa zatim njihovo emitiranje ili objavljivanje u medijima. Takvo objavljivanje ima intenciju da nanese štetu ljudima i da ih predstavi u određenom svjetlu, odnosno da im nametne sud javnosti prije onog jedinog suda koji može i ima pravo da donosi presudu o tome ko je kakav i da li je neko nanio nekome štetu ili počinio neki zločin.
Nažalost, iako smo na jednoj televizijskoj stanici imali više slučajeva ovakve zloupotrebe i objavljivanja veoma kompromitantnih snimaka razgovora među ljudima (uopće nije bitno ko su i kakvi su to ljudi) onoga što je privilegija i obavezna tajna onih kojima je zakon dao mogućnost i pravo prisluškivanja tuđih razgovora, nije u našoj javnosti bilo upozorenja na ogromnu opasnost po javne interese i mirni život brojnih ljudi koju ovakvi postupci sa sobom nose i kakvo gaženje elementarnih ljudskih prava oni predstavljaju.Ljudi se zgražaju nad rječnikom nekih ljudi, ne pitajući se i ne zgražajući se nad činjenicom da je iznošenje tih stvari već samo po sebi izvansudsko presuđivanje i zloupotreba prava koja niko nema, pa čak ni sud. Sud može, u svrhu ograničene mogućnosti dokazivanja, slušati ovakve snimke, ali ih ne može i nema prava publikovati, ako to eventualno i samo iznimno ne bi bilo u interesu javnosti i predstavljalo dio sudske presude.
Mi još nikako nismo svjesni da jedna hobotnica nasilja koje prelazi sve granice, za koje nema sfere intimnog, privatnog i onog što je nedodirljivo, pa i prava na posebno i privatno mišljenje, jer je to pravo zagarantirano, a osuđeno onemogućavanje da se mišljenje uzima kao osnov za inkriminacije (verbalni delikt), prijeti nama kao individualnim bićima i našoj slabašnoj demokratiji koja nije moguća i o kojoj nema govora u uvjetima kada se ovakve stvari uopće mogu događati.
Još je gore kada se u takve svrhe koriste javna glasila, tj. mediji koji pripadaju svima nama i koje niko nema pravo zloupotrebljavati da bi bilo kome nanio bilo kakvu štetu, izvan onog što sud presudi kao pravorijek. Teško nama sa ovakvom demokratijom i demokratima koji rade takve stvari, a posebno takvom javnošću koja ostaje nijema na ovakva kršenja elementarnih ljudskih prava.
Čak se ni patentirani čuvari ljudskih prava, kao što su oni iz Helsinškog odbora, nisu oglasili povodom ovih očitih zloupotreba prava ljudi da u privatnoj i intimnoj komunikaciji govore ono što žele, bez obzira na to što policija to može da sluša, jer će za eventualni prelazak sa riječi na djela biti progonjeni i kažnjavani. Njih ljudska prava interesiraju samo u kontekstu određene političke akcije i interpretacije stvari. Nije ni čudo kada ta prava štite mnogi od onih koji su stekli velika iskustva u njihovom narušavanju. Tako je to u našem vilajetu.