Kad je 12. ožujka 2003. ubijen Đinđić izgledalo je da će država zapasti u bezvlašće. Izveden je vojni udar, samo što to nitko nije primijetio, a oni koji su znali, poslije su se pravili ludi...
Kako zemlja nije imala predsjednika s izbornim legitimitetom, jer je u klasicističkoj predsjedničkoj palači u Pionirskom parku sjedila jedna niža sudska činovnica s jako dobrim nogama koju je parlament izabrao kao v.d. suverena, budući da Koštunica, koji je osvojio ukupno više od pet milijuna glasova u tri kruga, nije nijednom dobio Ustavom propisanih pedeset posto glasova biračkog tijela - a Đinđić nije bio nipošto spreman da izmijeni tu Slobinu ustavnu odredbu, jer mu je impasse bio draži od ustoličenja šefa DSS. Ubijeni premijer koji ju je dao postaviti na to mjesto, bio je pak "polovica Demokratske stranke", kako je to precizno definirao njegov zamjenik Zoran Živković poslije atentata, a kako je sama Demokratska stranka imala manje od petine zastupnika u parlamentu (točno 47 od 250), Vladinu koaliciju održavala je na okupu jedino Đinđićeva personalna magija. Kad je drugi snajperski metak raznio srce dr. Zokija, činilo se da će nastati kaos, te da će vlast umjesto Cezarovim trijumvirima pasti u ruke njegovim ubojicama.
Bez predsjednika i premijera, te s pet prethodnih srpskih i jugoslavenskih predsjednika u haškom kazamatu, nastao je politički vakuum, pa su počele mutne igre. Nije li Zoki zato i ubijen?
S dramatičnim priopćenjem o ubojstvu pojavio se na televiziji ispred stroja ministara smrknutih lica neki dr. Nebojša Čović (43), zvan podsmješljivo Maršal, "koordinator za jug Srbije", Vladin oficir za vezu s vojskom koja je velikim snagama zaposjela granicu prema Kosovu. On je bio predsjednik minijaturne Demokratske alternative, strančice sa šest poslanika u parlamentu, ili dva posto zastupničkog tijela. No, kako je u srpskom parlamentarnom Baljšom teatru figurirao kao jedan od sedam koalicionih potpredsjednika koji su se svakog tjedna smjenjivali na ceremonijalnoj funkciji potpredsjednika Vlade, baš on, možda ne posve slučajno, bio je "dežuran" u trenutku atentata. Pred televizijskim kamerama pojavljuje se, dakle, Čović pa čita "saopštenje". To je dežmekast štreberko, doktor robotike, s naočalama poput Zozonu, lika iz dječje serije beogradske televizije. Govori bezizražajno, beskonačno dugo, te proglašava "izvanredno stanje". Izvanredno stanje? Znači li da je u igri vojska, da se izvodila neka vojna varijanta? Politički podtekst Čovićeve izjave jest - ubojice premijera nesumnjivo pripadaju specijalnim jedinicama policije, dakle, umiješano je Ministarstvo unutrašnjih poslova pa će Ministarstvo obrane priteći Vladi u pomoć da se održe red i mir, te pronađu počinioci.
Kad tako nešto bude objavljeno, prva sljedeća stvar koju vidiš na televiziji obično je meteorolog koji vremensku prognozu čita u uniformi. I zaista - srpska televizija zatim prikazuje zasjedanje nekog kriznog tijela - Vrhovnog saveta odbrane - u kojemu polovicu kvoruma sačinjavaju generali, uključujući načelnika Generalštaba, ranije šefa KOS-a, tj. vojne obavještajne službe. General-pukovnik Branko Krga bio je 1991. načelnik Štaba 5. proleterske motorizirane brigade što je zaposjela Cavtat i opsjela Dubrovnik, a to je, uz vukovarski pravac, glavni smjer prodora JNA na Zapad. Druga polovica članova Saveta malo su pokunjeni civilni "bezbednjaci" - fakat, njihov je čovjek, Zveki, potpukovnik koji se na walkie-talkie javlja odzivom "Zmija", koknuo premijera heklerom – "onim, znaš, što smo ga naručivali za obaveštajnu upravu Resora, još u doba atentata na Vuka Draškovića..." Tada je tamo šefovao Frenki, čovjek od povjerenja Slobe Miloševića. Doduše, i Čović ga je dugo uživao - kao Slobin gradonačelnik Beograda od 1994. do 1997. on je na sadašnje dosovce slao policiju da ih prebija prilikom beskonačnih demonstracija sa zviždaljkama, a zatim, kad je postalo jasno da režim pada, u kancelarijama velikog državnog poduzeća gdje je radio kao direktor, održan je pripremni sastanak za Petooktobarski udar. Odatle je Đinđić zatim otišao na sastanak s Legijom pa dogovorio da se JSO ne miješa, dok su drugi ljudi već utanačili s predstavnicima generaliteta da se vojska ne mobilizira i ne odupire volji naroda.
I zato, kad je svanuo 5. oktobar 2001, te počela navala na Saveznu skupštinu, a Milošević telefonirao u Generalštab, ondje nije bilo nikoga osim čistačica. Zvao je i JSO, a tamo - tu-tuu, tu-tuu, i tako nekoliko puta... Odmah je shvatio da je igra izgubljena. Povukao se na Dedinje u vilu, a Marija, njegova munjena kći koja uza se uvijek nosi pištolj, posavjetovala mu je da se ubije. Naposlijetku, po njega će doći poznati bijeli kombi taksi službe g. Ulemeka. Ukrcavaju ga i odvode, ali - kakvo olakšanje! - na autoputu ne skreću desno kod "Zmaja", prema Fruškoj gori kamo je nešto ranije istim vozilom otpremljen Stambolić, nego na surćinski aerdorom, u američki helikopter, kojim ga porebacuje u tuzlansku bazu "Orao". A zatim aviononom - pravac Haag. Put bez povratka…
No, u demokratskoj opoziciji koja se pretvorila u poziciju, dotle nastaje polarizacija, što dovodi do nepovjerenja, raskida suradnje i sveopće tarapane između velikih, malih i vođa srednje veličine. Koštunica napušta DOS. Tko su u tom revolucionarnom Konventu žirondinci, a tko jakobinci, ne zna se, jedino se svi slažu da je neki Vladimir - Beba Popović, šef Đinđićeva press-birao, postao srpski Saint-Just.
"Stranke su postale sve manje prepoznatljive", kaže jedna od osnivačica DOS-a Vesna Pešić, "pa odatle i grčevita potreba za liderima. I sami lideri shvatili su svoj značaj, odnosno da se stranke po njima prepoznaju..."
Politički status može se, dakle, lukrativno pretvoriti u personalni, a ljudi koji se podvrgavaju utjecaju neformalnih centara moći, dobivaju istaknute pozicije u političkoj javnosti da se ostvari fragmentaciju političke superstrukture, jer je onda iz pozadine lakše upravljati političkom scenom. Ili - bez filozofiranja - Službe žestoko guraju razne tipove kojima obećavaju udio u vlasti ako otklone opasnost od fundamentalnih promjena koje bi zločince mogle zaista odvesti u Haag, kriminalce u zatvor, a generale pretvoriti u penzionere koji neće sjediti na milijardama i upravljati beogradskim aparatom. Glavni kandidat za arhanđela-čuvara zatečenog stanja je svetosavski kriptonacionalist i filočetnik dr Voja Koštunica. Njegova je pozicija dobitna - budući da su Miloševićev SPS, Šešeljev SRS i Arkanov SSJ diskreditirani, dok je Vuk tako propao na izborima na kojima je Milošević naposlijetku pukao pa nije dobio niti jednog jedinog zastupnika u parlamentu, prirodno je očekivati da se sav potencijal nacionalističke desnice transferira u DSS, koji nudi novi politički projekt. Za razliku od Vukove spontane obnove četničke ikonografije, šajkača i krstova, uz masovni zahtjev za uvođenje trofazne struje, kulturni i historijski Koštunica, uz svesrdnu pomoć Srpske akademije nauka i umetnosti, prionuo je zadatku da znanstveno dokaže kako je četništvo, za razliku od Titovih dirigiranih epigona staljinizma, autentični europski antifašistički pokret, čime bi se stvorio ravnogorski idejni fundament za stvaranje nove srpske državotvorne doktrine koja se onda više ne mora oslanjati na mutne solunaške i crnorukaške mitove jednog ocvalog balkanskog imperijalizma... Ukratko, taj moderni nacionalizam ravnogorskog lagalista, usmjeren je "prema unutra", kao fundamentalistički srpski integralizam, pošto je tradicionalni vidovdanski ekspanzionizam jugoslavenstvujuščeg crnorukaštva definitivno pokopan poslije Miloševićeva poraza u novim balkanskim ratovima.
(Sutra: Novinska kampanja protiv premijera)