Franjo Tuđman umro je od raka u noći sa 9. na 10. decembra 1999. godine. Točno prije deset godina. Bio sam u tom trenutku pred ulazom KC Dubrava u Zagrebu i prvi javio vijest o Tuđmanovoj smrti interesiranima na području BiH (kao tadašnji dopisnik male sarajevske TV Studio 99). Znao sam: novo je vrijeme bilo taman počelo. Ali Hrvatska je ostala lišena dostojanstva i poštovanja.
Učinci Tuđmanove strategije još se najbolje vide u osakaćenoj Bosni i Hercegovini. Moje je mišljenje lošije nego što je bilo 1999. godine. Sve ono čega smo bili svjesni, ali nismo imali dokaze da se doista događalo, obistinilo se: od kriminalne privatizacije, do uspostave kontrole nad većinom medija gdje je vlasnička struktura tada uspostavljana, do devastacije hrvatskog obrazovnog i zdravstvenog sustava, odgajanja generacije na udžbenicima koji su se bazirali na ognjištarskoj ideologiji i povijesno nazadnim idejama gdje nije bilo antifašizma ni osude fašizma, sve to osjećamo danas. Danas su mnoge afere razotkrivene, zna se koliko je radnih mjesta izgubljeno, koliko imamo premladih umirovljenika, stvorena je generacija neobrazovanih mladih ljudi. U gospodarstvu i moralnim standardima nanesene su stravične štete i od toga ćemo se oporavljati desetljećima.
Osjećam da postoji kult Tuđmana kao oca države, ali meni je on apsolutno neprihvatljiv. Tuđman se ponašao maćehinski prema mnogim elementima u toj državi i nije postupao integrativno. Nije stvorio zajedništvo. Hrvatska je bila sposobna, to je možda nepopularno gledanje, za otpor velikosrpskoj agresiji. I više od toga: već je bila spremna biti država. Imala je sve pripravljeno, iako je to došlo dosta nenadano. Tuđman nije nastupao kao otac koji u pravom smislu prikuplja sve energije, sve ljude sa svih strana. Nastupao je vrlo odbijajući. Odbio je niz ljudi koji su mu se htjeli priključiti od samoga početka.
Dubinski politički i svjetonazorski sukob Franje Tuđmana i moje malenkosti dogodio se odmah nakon povratka u civilni život, nakon redovničkog i vojnog života, u prvoj polovici 1992, pošto sam se uvjerio da je neprosvijećeni apsolutist.
Najkraće rečeno: Tuđman je stvarao državu samo s Udbom, Hercegovcima i fratrima koji su mu iz Sjedinjenih Država i Kanade suflirali, poslali novce. Prihvatio je koncepciju uske-velike Hrvatske. On je imao viziju, na nesreću to je bila kriva vizija Hrvatske koja je uključivala - po preporuci hercegovačkih fratara i Gojka Šuška - i dio Hercegovine. Ta vizija nije imala smisla za ulogu Hrvatske u Bosni, ali to je već detalj. Počeo je Hrvatsku graditi s ljudima koji nisu bili dovoljni, nije uključivao sve koji su mogli sudjelovati u tom projektu. Ali, on je projekt obavio. Franjo Tuđman potekao je iz HSS-ovske obitelji. Banovinu je smatrao apsolutno najvećim dostignućem.
On je izrastao u vrijeme kad se to s pravom smatralo najvećim postignućem, a to se zbivalo u njegovim formativnim godinama. On je shvatio da je Banovina bila velik uspjeh, ali bila je velik uspjeh u ono vrijeme u tadašnjoj Jugoslaviji. Da se Jugoslavija nastavila reformirati bez onog nesretnog puča 27. ožujka 1941. godine, Banovina bi možda našla neko svoje mjesto u konfederalnoj Jugoslaviji. Međutim, do 1990. to je postao potpuno zastarjeli koncept.
Tuđman nije imao nikakvog razumijevanja za muslimane. Bio je potpuno nezainteresiran, za njega su bili isto što i neodređeni, a još je uz to, što smatram njegovim najvećim propustom, prihvatio muslimanofobske ideje skupine hercegovačkih fratara i skupine koja je s njima u SAD i Kanadi bila vezana.
Premda mu je najuža obitelj nacionalno izmiješana, uspio je "etnički očistiti" Hrvatsku, kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su 1941. urlikali: "Bjež'te psine preko Drine." Sama činjenica, napisao je Predrag Matvejević, da je u susjednoj Srbiji postojao vođa, političar i državnik još gori, opakiji i krivlji - kriv i pred svijetom i pred samim srpskim narodom, koji je također stradao osramoćen zločinima koji su počinjeni u njegovo ime i neko dugo vrijeme bio izopćen iz zajednice naroda - ne opravdava ničim i ni u čemu Franju Tuđmana kojeg treba smjestiti na "smetlištu povijesti".
Slici koja se želi nametnuti, da je stvaratelj moderne hrvatske države i veliki ratni pobjednik, valja suprotstaviti tu da je čovjek koji je sa Slobodanom Miloševićem kanio podijeliti Bosnu, koji je Hrvatsku uveo u katastrofalni rat s Bošnjacima, koji je tolerirao ratne zločine što su ih počinile hrvatske oružane snage, i koji je, zbog svega toga, bio odveo Republiku Hrvatsku u najdublju moguću međunarodnu izolaciju.
Predsjednik Tuđman bio je političar duboko posvađan s bilo kakvim modernim poimanjem demokracije: umjesto demokracije i pravne države, u Hrvatskoj su funkcionirali dogovorna država i dogovorno društvo. Korupcijski sustav upravljanja državom i ekonomijom nastali su u Tuđmanovo vrijeme. Još danas proživljavamo gadne posljedice Tuđmanove duboke averzije i nerazumijevanja prema demokraciji, pravnoj državi, slobodi medija, ljudskim pravima, i tako dalje.
Tuđmanove su vlade, naposlijetku, odgovorne za dugoročno opasni pakt birača s državom (država je i u najtežim okolnostima većini građana jamčila određena socijalna prava), koji je de facto petrificirao HDZ na vlasti i koji nas je doveo do goleme javne potrošnje, najvećeg aktualnog hrvatskog problema.
Franjo Tuđman je, konačno, bio pomalo operetni diktator, koji je, kao uvjereni komunist, prezirao demokraciju i koji je, kao starinski nacionalist, mislio da Hrvatska neće opstati ako ne zadrži suverenitet iz devetnaestog stoljeća. U trenutku dok predajem redakciji ovaj tekst, u zagrebačkoj katedrali kardinal Josip Bozanić moli za domovinu i veliča djelo ovoga ratnog zločinca.