Da ne živimo u nimalo herojskim vremenima gotovo svakodnevno se uvjeravamo. Liječnici da bi vas liječili traže uz dobru plaću i podeblju kuvertu; profesori Pravnog fakulteta uče svoje studentice pravnoj državi ucjenjujući ih seksom; svećenici, popovi i hodže ili tuku ili bludniče nad maloljetnicima; policija gleda kako zločinci tuku žene...
A sve naše tobožnje historije i svi naši mitovi puni heroja, junaka, uzor veličina... Sve pršti od junaštva i herojstva, od časti i morala, od vjere i poštenja, a u stvari od laži i samoobmana u kojima živimo, jednako kao i od laži o tobožnjem milenijskom suživotu, toleranciji i kojim sve ne ispraznim floskulama kojima se više ni djeca pred spavanje ne mogu zavarati.
Pozornost su mi, a u vezi s ne-herojskim vremenima u kojima smo, privukla dva gotovo podudarna naslova u našim novinama. Banjalučke "Nezavisne novine" od 27. travnja na naslovnoj stranici donose najavu teksta: "Desetorica pretukla mladića u centru Banjaluke", a zagrebački "Jutarnji list" već sutradan na naslovnici: "Deset džipova došlo po Jocu u Miloševićevu vilu na Dedinju". Podudarno je, očito, ono "deset na jednoga", a sve ostalo je, dakako, sasvim različito. Čak dramatično različito! U prvom je slučaju deset (!?) stvarnih ili potencijalnih kriminalaca napalo na jednog nemoćnog i nezaštićenog pojedinca. U drugom je deset džipova (s tko zna koliko policajaca) krenulo na jednog, očito okorjelog kriminalca. No, da vidimo kako stoji s tim našim herojskim pričama "udarilo deset na jednoga".
Očita snažna akcentuacija deset na jednoga i zaslužila je naslovnicu, ali i otvorila jedno iznimno važno pitanje - gdje mi to živimo, s cijelim nizom izuzetno bolnih potpitanja, a koja i ne nagovještavaju, a kamoli da bi nudila ikakav pažnje vrijedan odgovor.
Na kojoj je to herojskoj etici odgojeno i obrazovano onih deset junaka iz središta Banjaluke da ih je potrebno svih deset kako bi nekoga prebili? Na domaćoj epskoj etici njihovih roditelja ("netko bješe Strahinjiću bane"), na epskoj etici vesterna (John Wayne se u grobu prevrće), na etici kung-fua koju su učili svi besposličari ovoga svijeta (ni mrtvom Bruce Leeu ne daju mira?!), na etici sicilijanske mafije (i Al Capone se crveni!)... Nevjerojatno je da takvo što toj djeci nikad nitko nije prokazao kao notorno zvjerstvo u animalnom svijetu ili notorni kukavičluk u humanom svijetu! Koja je to hrabrost djelovati iz amorfne, nasilne gomile bezimen i bezidentitaran prema nemoćnom i nezaštićenom pojedincu? Pogleda li se potom kod kuće ijedan od tih momaka iz čopora u ogledalu? Prepozna li se? Ako ih roditelji nisu kod kuće, a učitelji u školi na primjerima iz povijesti i lektire naučili što je junaštvo, dobro bi bilo da ih psihijatri poduče da se njihov čin zove bijedni kukavičluk dostojan zadnjeg slabića na bilo kojoj skali društvene ljestvice.
S druge strane, kad se deset džipova parkiralo pred Miloševićevom vilom (tu živi, kažu mediji, "balkanski kralj kokaina"!) da uhapsi nekakvog kriminalca Jocu, tad je kapitulirao i zakon i pravda. Čak - cijela jedna država! Opet deset na jednoga!? Zašto? Svejedno. Opet je na djelu kukavičluk! Samo on ovaj put znači i nešto drugo. Država i društvo, zakon i pravda znaju da postoji neki kriminalac, koji je čak toliko opasan da ga se ide hapsiti sa deset džipova, pa time svima daju na znanje koliko su bijedni i nesposobni.
Oni znaju (jer to i mediji znaju!) da je riječ o "balkanskom kralju kokaina", ali nisu ga išli hapsiti dok je za njega bio dovoljan jedan ili dva policajca, ni samo jedan ili dva policijska auta, nego su ga uzgajali, tetošili ga, puštali ga da raste i narasta dotle dok nije dozreo da se na njega pošalje čak deset džipova. Skupa igra, a ujedno jadno smiješna za običnog promatrača, koji se zamalo sažali nad kriminalcem kojega hapsi deset džipova. Ili, obrnuto, tim svojim činom policija pokazuje da nju kao nesposobnu treba žaliti. Ima i treća mogućnost - time policija (država!) pokazuje kriminalcima kako treba raditi i što sve treba raditi da bi se izgradila legenda, da bi se ušlo u legendu. Legenda? Da, jer je za običnog "pilićara" s Dorćola dovoljan i obični pozornik, a zamisli, Jocu je hapsilo deset džipova. Koji je on sad "badžo"! Tako država gradi i podržava mit zločina i zločinca, podiže ugled kriminalcu i dugoročno onoj desetorici kukavica iz centra Banjaluke odašilje poruku...
Pitanja je mnogo, no nije nezanimljivo zapitati se kojom se to etikom vodila država kad se u kuću bivšeg predsjednika (ma tko on bio!) mogao useliti "kralj kokaina", a da nije pitala kako je to moguće, otkud on tu, otkud mu taj novac, utjecaj, moć? Koja je to i kakva država? I što je sve taj kriminalac morao učiniti da bi uopće doživio takvo spektakularno parkiranje (policijskih) automobila pred svojom kućom?
Dvije odveć bijedne i trivijalne priče, a da bi se od njih mogao napraviti i najlošiji film, a da bi mogle i u najbanalniju krimi-priču. Previše banalne i za ozbiljniju sociološku studiju. Tek možda ponešto od ovoga dostatno je za jeftino psihijatrijsko promatranje. Svih!!! Pa ipak, mene silno zanima ono što bi se i u krim-miljeu nazivalo čašću, etikom... makar i nakrivo postavljenom. Neki balkanski Kum! Deset na jednoga?! Tužno! Pa, zar i u kriminalu moramo biti najlošiji!? Vrijeđa me to kao domaćeg navijača!