Škrti su na riječima ovih dana lideri Hrvata u BiH. Teška vremena. Nerado komentarišu ili pričaju zašto se povukao Ivo Sanader. Martin Raguž na direktno pitanje sliježe ramenima i kaže da to niko ne zna.
Treba vremena da se ova drama u Zagrebu riješi, smatra Raguž, kojeg je najviše pogodio Sanaderov odlazak. Razumljiv je to stav političara koji je bio veoma drag Sanaderu i vjerovatno je on u njemu vidio novog lidera Hrvata u BiH nakon ultimativnog ujedinjenja dva HDZ-a koji je tražio prije nekoliko mjeseci.
Danas, nakon što je kormilo HDZ-a preuzela Jadranka Kosor, tačnije Vladimir Šeks i Andrija Hebrang, okolnosti su drastično promijenjene. Nova pravila se uvode i na bh. političku scenu kroz hrvatske stranke.
Ovo desno skretanje najviše odgovara Draganu Čoviću, neprikosnovenom lideru HDZ BiH, koji sada ponovo preuzima glavnu riječ oko vraćanja otcijepljene frakcije predvođene Božom Ljubićem i Ragužem u matičnu stranku, što vodi i podizanju Čovićevog političkog rejtinga u javnosti. Logično, jer je Sanader upravo bio idejni tvorac HDZ-a sa brojem, nakon što nije uspio puč na istorijskom stranačkom bh. kongresu prije nešto više od tri godine. Taj sukob ih je stajao mjesta člana Predsjedništva BiH, u koje je uletio sarajevski "zlatni ljiljan" Željko Komšić.
To bi za sada bio možda najkraći rezime uticaja tektonskih poremećaja na političkoj karti Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Jer način na koji se povukao političar kalibra Ive Sanadera ne može proći tako olako, a da za sobom ne ostavi prvo gomilu pitanja na koje je veoma teško naći odgovor. A jedno od glavnih je motiv. Zašto?
Puno je spekulacija, od onih porodičnih da mu je kćerka teško bolesna i da se liječi u Americi, te da je zbog toga imao strahovit pritisak supruge i porodice, pa do diplomatskih nagađanja koje je u suštini objavio "Vašington tajms" da se morao povući zbog ogromnog kriminala i korupcije, procjenjujući da je sa stranačkim kolegama u švajcarske i austrijske banke na privatni račun oročio blizu 500 miliona dolara.
Idući tim tragom pojedini diplomati su gotovo ubijeđeni da je u sklanjanju Sanadera ključnu ulogu odigrala njemačka kancelarka Angela Merkel, koja nije željela da čuje za Hrvatsku u Evropskoj uniji dok se na njenom čelu nalazi korumpirani Sanader. Tom logikom, priča ide dalje, Jadranka Kosor, koja je unaprijed proglašena nekompetentnom i neodlučnom, samo je prelazno rješenje, karta za pobjedu SDP-a na sljedećim izborima, koji je ako išta drugo za Evropljane puno prihvatljiviji od desne struje koja je preuzela u potpunosti HDZ, što naravno može negativno da se odrazi na ionako veoma loše odnose Hrvatske sa svim susjednim državama, a koji su već odavno prešli granicu tolerancije i dobrog ukusa.
U prilog ovoj tezi ide i dobro režirana predstava na saboru HDZ-a u zagrebačkoj Areni na kojoj su Šeksu i Hebrangu zaiskrile suze u oku od sreće kada je više od devet hiljada članova skandiralo nakon Sanaderovog oštrog govora u kojem se svom snagom bukvalno obrušio na sve vanjske i unutrašnje, poznate i one koji bi mogli biti neprijatelji Hrvatske, od Slovenaca do skeptičnih Evropljana, pa sve preko sindikata i studenata do opozicije. Beograd i Srbi ovaj put su ostavljeni malo po strani, iako su inače oni tradicionalni krivci za skoro sve probleme u kojima se danas nalazi Hrvatska.
Postoji i treća, skoro pa vjerovatna teorija pojedinih hrvatskih analitičara, a po kojoj je Sanader otišao da se vrati u vidu kandidata HDZ-a za predsjednika Hrvatske, jer sadašnji Hebrang je toliko otišao udesno da bi ga i Franjo Tuđman, da je živ, hvatao za ruku i vraćao prema centru.
Po toj logici prvo bi krenula medijska satanizacija Hebranga kao glavnog ustaškog ideologa, od kojeg se evropskim činovnicima u Briselu ledi krv u žilama, što bi trebalo biti sasvim dovoljan povod da rukovodstvo HDZ-a jedinstveno potpiše peticiju tipa: "Ivo, vrati se, sve ti je oprošteno".
Da ova priča i nije samo razmišljanje uz kaficu u "Esplanadi" dokaz je kontroverzni Hebrangov intervju beogradskom NIN-u u kojem je ovaj, navodno, veličao jasenovačkog krvnika Maksa Luburića.
Tako je počelo. Hrvatski mediji, bliski opet Sanaderu, dočekali su taj, sve su prilike namješteni intervju kao kec na desetku, tvrdeći da na Pantovčak može da se doseli samo neko ko se jasno deklariše kao antifašist, a ne nikakvi tipovi poput Hebranga koji je preko crne košulje navukao Armanijevo odijelo. To bi, naravno, dalo i kontinuitet politici koju uporno zagovara Stipe Mesić.
Bez obzira koja je teorija tačnija, odnosno bliža istini, Sanaderov odlazak dodatno je stavio politički teret i na lidere Hrvata u BiH, prvenstveno Dragana Čovića. Došao je u trenutku kada su u BiH gotovo sve političke partije iz reda srpskog i bošnjačkog naroda napunile sva moguća politička oružja pred početak ozbiljnih razgovora o ustavnim promjenama. Čekaju se samo Hrvati i HDZ. Čeka se moguće pripajanje HDZ 1990 da bi to novo stranačko rukovodstvo zauzelo jasan stav o reformi Ustava.
Činjenica je da su do sada hrvatski politički prvaci uporno odbijali da jasno iznesu svoj stav o tome kako vide, razmišljaju o budućem uređenju BiH. Tačno je i to da je Čovićev HDZ dao naslutiti da im nije strana opcija tri entiteta sa Sarajevom kao distriktom, ali taj zahtjev je uvijek bio uvijen u priču o "srednjem nivou vlasti", za koji vjerovatno još ni Čović nije baš siguran kako bi trebalo da izgleda i pored tvrdnji da bi imao sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast.
Jer kada je o njemu pričao u Sarajevu taj "srednji nivo" bi nekako išao više u korist regionalizacije, po ekonomskom principu, koju zagovaraju sve bošnjačke stranke od Tihićeve SDA, preko Silajdžićeve Stranke za BiH, pa do ostataka Lagumdžijinog SDP-a, a kada bi o tom istom "srednjem nivou" Čović govorio u Banjaluci, on bi poprilično jasno dobijao političke konture trećeg entiteta.
Takva zamućena politika "srednjeg nivoa" najviše štete donosi upravo Hrvatima u BiH, jer se stiče utisak da će se stvari u BiH, od političkih do ekonomskih, posložiti onako kako se dogovore predstavnici Srba i Hrvata, preneseno Banjaluka i Sarajevo.
Istina, ta Čovićeva neodlučnost da spomenuti "srednji nivo" prenese u jasan model "tri republike", koju zagovaraju gotovo svi hrvatski javni i intelektualni krugovi (osim onih iz Sarajeva i profesora Slave Kukića), je rezultat i jasne politike međunarodne zajednice po kojoj je hrvatski entitet prosta utopija, ali da se o reorganizaciji Federacije i te kako treba razmišljati.
U ovakvoj situaciji definisanje hrvatskog političkog identiteta u BiH ključni je potez koji mora povući Čović u postsanaderovskom vremenu. Više nema čekanja.