Nešto u naslovu ne odgovara istini, ili tačnije onome što je ustaljeno u narodnom vjerovanju. Nije čovjek taj koji ima devet života. Do sada se to odnosilo samo na mačke. Nekada su mačke bile korisne domaće životinje u seoskim domaćinstvima, dok su danas bespotrebne debele ulizice gradskih porodica. Drsko razmažene i prekomjerno elastične.
Ne volim kako se kičma mačke rasteže do granica nevjerovatnog kada pokušate da je podignete u visinu, držeći je za stomak. Prilagođava se veličini ruke koja je miluje. Ne volim mačke. Glasno predu i umiljavaju se uz nogu neznanca. Ne cijenim pretjerano ni ljude sa izvjesnim mačijim osobinama. Prirodom predodređene da budu lovci, po potrebi se pretvaraju u ljupke porodične mezimce dovoljne da budu ukras ili čupavo, mazno jastuče.
U prirodi ta životinja lovi miševe, ptice i ribe i krvoločna je. Otvaram uzaludnu diskusiju: prava priroda mačke i paralela sa prirodom savremenog čovjeka.
Naslov knjige o kojoj danas pišem, indirektno uvodi mačke u priču. Knjiga poznatog engleskog autora bestselera Liz Džensen zove se `Devet života Luja Draksa`. Fantastična priča o natprosjecno inteligentnom devetogodišnjem dječaku, čiji život dolazi na samu granicu smrti. Upadljivo drugačiji u odnosu na svoje vršnjake, natprosječno inteligentan, mali Luj Draks je žrtva odraslih koji su mu htjeli najbolje. Nesrećnim slučajem, dječak završava u komi na neurološkom odjeljenju, sa neizvjesnim ishodom.
Uzbudljiva priča na granici mogućeg i irealnog, primorava da knjigu pročitate za desetak časova napetog iščekivanja. Štivo koje vam naposljetku postavlja pitanje koji segmenti priče se nikada nisu mogli dogoditi u realnosti, ipak nije fikcija fantastike. Dječakov otac nestaje, a majka sa imidžom tragičnog gubitnika, pridobija sažaljenje i pažnju okoline. Koliko je poznat ljudski um i kolika mu je pozadina, pita se autor i iz dvije perspektive. Jedan je ugao stradalog dječaka, naivno jednostavan i tužno iskren, a drugi je pogled iskusnog i dokazanog neurologa Paskala Danasea. Čak i zreo muškarac, iskusan u međuljudskim manipulacijama, nasjeda na glasno, čak pomalo napadno umiljavanje. Sičnost između ljudi i mačaka. Bljutava ljudska osobina. Niko nije dovoljno iskusan.
`Mislio sam da sam mu upoznao utrobu, (životu) izmerio puls, stekao uvid u njegove tajne mehanizme. Međutim, nisam ga bio zaista spoznao iznutra. Još se nisam bio suočio sa čudom.`
Nagli prekid dotadašnjeg života i pomalo glupava hrabrost ulaska u novi, nepoznat život, dovodi doktora Denasea na rub egzistencijalne propasti. Nedodirljivo je uvijek privlačno, a zabranjeno je omamljujuće. Takvim razmišljanjima vođen, a nedovoljno siguran da se odupre izazovu, krši sve kodekse, propisane norme i Hipokratovu zakletvu. Do čega će ga na početku bezazlena avantura dovesti? Izmanipulisan i razočaran, doktor postavlja nove prioritete u budućnosti.
Šta za vrijeme burnih preokreta u životima odraslih, radi dječak?
U dubokoj komi, potpuno nemoćan bez pomoći respiratora, dječak djeluje na prvi pogled kao isključen iz svih događanja.
Koliko je u stanju komatozni pacijent da dobija utiske iz spoljašnje sredine? Koliko je njegova sposobnost da djeluje na bliske ljude, ne pomjerajući se iz bolnicke postelje?
Naravno da zvuči paradoksalno i na granici naučne fantastike, ali ni najbolji neurolozi nisu u stanju odgovoriti na ovo pitanje. Dakle, to se ne zna. A što nije dokazano, ne može biti ni isključeno. Krajnje jednostavno. Autor mudro koristi ovu temu, sa dovoljno prostora da zalazi u svijet nevjerovatnog, a da time ne prekorači granicu reanosti. Ili, bolje rečeno, dolazi na liniju granice ljudskog uma. Sada dolazi na red čitalac, kompetentan da utvrdi šta je od svega realnost, a šta bogata fikcija autora. Čitalac smije da odredi po svojim kriterijumima.
Prevrtljiva i nestabilna priroda čovjeka, ponovo je napisala jednu napetu priču. Sa razvojem neurologije, jednog dana daleke budućnosti, možda će čovjek imati svih devet života.