Presuda Međunarodnog suda u Hagu, koja se odnosi na tužbu Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore zbog genocida, završila je kako je završila, tj. ni tamo ni ovamo. Ni jedna strana u sporu ne može biti zadovoljna, jer je trag zločinstva ostao i na Srbiji, koja je nominalno oslobođena najteže optužbe za genocid, ali nije i zbog toga što nije, kako je bila dužna, pokušala i učinila sve potrebno na sprečavanju genocida za koji je znala i što nije provela progon njegovih počinitelja, na šta je bila obavezna.
Kao i svaki dosadašnji korak ili potez međunarodne zajednice, i ova presuda je sačinjena po principu ni tamo ni ovamo, ni niste krivi niti krivi ste, jednostavno donijeta je presuda koja je u nekom smislu neupotrebljiva kao solidna osnova za rješavanje pitanja o kojima govori.
Nažalost, ona je kod nas izazvala nepotrebna uzbuđenja, ponegdje euforije zbog negativnog, a ponegdje ista takva osjećanja zbog pozitivnog njenog sadržaja, koji je u oba slučaja nedovoljno jasan i određen i ne donosi onu sumu pravne materije koja može da bude osnova za neko daljnje postupanje u pitanjima o kojima je riječ.
Ono što je u cijeloj toj stvari bitno, sama presuda, osim novih eventualnih komplikacija u našim odnosima, ne donosi ništa bitno novo i ne pomaže rasvjetljavanje i sanaciju stanja. Ustanovljeno je da je u Srebrenici izvršen genocid, ali to što su oni ustanovili teško se bez naknadnih potresa u našem životu može kapitalizirati u bilo kojem smislu i teško se na presudi može graditi rješenje sadašnjeg stanja u Bosni i Hercegovini, koje bi donijelo neko poboljšanje u našem životu i osiguravalo neki bolji put u budućnosti.
Očekivanja, kako se vidi, ponegdje su prevelika, kao što su, na drugoj strani, vidljiva nastojanja da se posljedice te presude i njenog sadržaja minimiziraju i isprazne od svakog sadržaja koji bi tražio neku akciju u smislu promjene stanja koje je događajima koji su inkriminirani i osuđeni dalo ulogu definitora uvjeta našeg državnog i uopće svakog drugog oblika života.
Nedorečenost i vidljiva neodređenost navedene presude, u smislu pravnih konzekvencija koje bi se iz nje mogle izvesti u odnosu na postojeće stanje stvari u zemlji, može, ako ne bude dovoljno pameti i strpljenja i dobre volje da se stvari riješe na zadovoljavajući način, kod nas Bosanaca i Hercegovaca donijeti samo nove napetosti i moguće političke i ideološke sukobe. Stoga bi jedna stvar bila bitna. Bitno je, naime, da se konstatira kako je u cijeloj historiji koja je na sreću iza nas, najvažnije upravo to da je ona iza nas i da nema šanse da se opet ponovi.
I to ne samo u formi sukoba kakvi su bili, nego i u formi sukoba koji bi paralizirali ovu od sukoba i nesloge već sasvim umornu i iscrpljenu zemlju. Druga važna stvar je da konstatiramo da postoje problemi koji se odnose na pitanje satisfakcije žrtava genocida i ukupnog nasilja izvršenog nad ljudima naše zemlje. Nije sada bitno ko je sve ta nasilja izvršio, posebno ona najteža, te da bi trebalo sjesti i vidjeti, bez pozivanja na gotove stvari i na definitivna stanja, tzv. realna stanja nastala silom, kako je moguće doći do rješenja pitanja koja su nastala iz rata i načina kako je on vođen, a znamo da je, s jedne strane, rat bio vođen i kao genocidna akcija prema muslimanima (barem u srebreničkom kraju).
To se ne smije skrivati. Polazište, koje nadilazi ovo stanje, je da je naša sudbina zajednička, da nema rješenja koja ne bi bila prihvatljiva za sve nas, da svi imamo volju i želju da otklonimo sve posljedice ratnih zbivanja i da likvidiramo sve tragove zločina a zločince stavimo iza brave.
Ako budemo tako postupali i ako obje strane, koje i ova presuda nastavlja u nekom smislu da konfrontira time što ni jedoj strani ne daje punu satisfakciju, budu stale na stajalište da mi možemo i hoćemo da rješavamo svoje probleme bez apsolutnih pozicija i uslovljavanja rješenja koja samo nama odgovaraju, tada imamo šansu da život u ovoj zemlji uredimo shodno razumu i pravednosti koju moraju da osjete svi ljudi, ne samo neki, nego upravo svi.
Dijalog je u tom kontekstu i u takvom stanju stvari, kako s pravne tačke gledišta, tako i s tačke gledišta psiholoških stanja u kojima se svi mi nalazimo, jedini put izlaska iz sadašnjeg stanja paralize naših energija, mogućnosti i puteva ka budućnosti.