Neobjašnjivo velika medijska pažnja posvećena je dolasku jednog dječaka na školovanje u Mostar. Istina, nije ovaj šesnaestogodšnjak "običan" učenik. Specijalan je po tome što dolazi iz Sjeverne Koreje i što je unuk komunističkog diktatora Kim Jong Ila.
Zbog djeda koji je "faca" u svjetskim okvirima, novinari iz BiH, ali i ostatka svijeta, novog učenika Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru danima tretiraju kao cirkusku mečku. Kao na traci prave vijesti, sve nevažniju od nevažnije. Saznajemo tako da mali jeste moderno obučen, ali frizura mu jedva može dobiti prolazu ocjenu kritike. Njegov nakit pokazuje da ima čvrst karakter, a dobro je da mu se sviđa hercegovačka kuhinja i da je pao ničice pred ljubaznošću Mostaraca...
Težinu cijelom događaju pokušali su dodati predstavnici sigurnosnih institucija zemlje koja je odobrila vizu gostu iz Sjeverne Koreje. Obaveza da se ovdašnjoj javnosti saopšti da je unuk famoznog djeda zaista konačno došao u BiH nije mogla biti prepuštena glasnogovorniku. Ne, ovu vijest od planetarnog značaja obznanio je glavom i bradom direktor Granične službe BiH Vinko Dumančić i to u vrijeme dok rad njegove i ostalih nadležnih službi provjeravaju kontrolori iz Brisela, koji su zabrinuti zbog rupa na bh. granici i zbog povećanog broja ilegalnih imigranata. Evropljani su, uostalom, stalno nešto nezadovoljni stanjem u BiH pa se njihovim kritikama državne institucije mogu pozabaviti kasnije. Sad je važnije biti dio hit predstave napravljene od početka školske godine diktatorovog unuka. U medijskim izvještajima je između ovog školarca i ozloglašenog Kim Jong Ila povučen i zapečaćen znak jednakosti kao da je sam dječak (ime i prezime mu se redovno objavljuje) svom djedu kreirao politiku strahovladanja. Kad je već i unuk diktator po rođenju, nema nikakvog razloga da se poštuju njegova privatnost i pravo na slobodno kretanje.
Anonimnom dječaku iz Banjaluke preostaje da što duže ostane u sigurnosti svoje sobe u Psihijatrijskoj klinici, jer mu društvo, zaluđeno činjenicom da i unuci diktatora idu u školu, ni ne može pružiti više
Novinarske ekipe i nakon dolaska đaka iz Sjeverne Koreje ne prekidaju opsadu Koledža ujedinjenog svijeta. Svjesni su da će, nažalost, svaki novi zarez u bajatoj vijesti o popularnom unuku izazvati više pažnje publike (i donijeti novca) nego otkrivanje najstrašnijih detalja o krađi miliona od naše, sasvim obične, anonimne i bolesne djece.
Konzumenti hoće bizarnosti, a u novinarskim pričama o pljačkama narodnog novca i posljedicama pogrešnog liječenja jednog djeteta nema ničeg što već nisu gledali ili osjetili na svojoj koži. Publiku u BiH ne može zaintrigirati ništa iz njene teške svakodnevice. Ionako bi je radije ignorisali i zaboravili, a zaboravu je lakše pribjeći dok gledate šta oblače i šta jedu djeca slavnih iz nekih drugih podneblja. Posmatranje ovakvih "nesvakidašnjih" prizora neće uzrokovati nesanicu i depresiju za razliku od razmišljanja o tome kako platiti školovanje vlastitom djetetu ili od pitanja od čega žive kćerkica i nepokretni sin vašeg najbližeg - nezaposlenog komšije. Nepopularni roditelji nemaju vremena tražiti odgovore na ova sumorna pitanja jer se mnogi od njih utrkuju s tim istim vremenom da bi prikupili još marku-dvije, koliko nedostaje za liječenje potomka u inostranstvu. U iščekivanju da njihovi sugrađani pokažu solidarnost i pomognu pozivom na humanitarni broj, dok još nije prekasno, još manje vremena imaju da traže odgovornost od ljekara koji su pogrešnom dijagnozom i ugrozili život njihovog djeteta.
U nezanimljivoj svakodnevici uvijek postoji neko kome je još teže i ko je od svih darova života iskusio samo golu borbu za još jedan udisaj, za još jednu minutu. Kroz takvu borbu, potpuno sam, ovih dana prolazi jedan dječak u Banjaluci. Ovaj šesnaestogodišnjak, vršnjak đaka pristiglog nam iz Sjeverne Koreje, utočište je pronašao u Psihijatrijskoj klinici. On nije bježao od televizijskih kamera i novinara, koje je zanimalo kako žive žrtve seksualnog zlostavljanja. On je smješten na Psihijatriji jer se pokušao ubiti nakon što ga je na ulici presreo i prijetio mu socijalni radnik, osumnjičen da se ranije nad njim iživljavao. Šesnaestogodišnjak, štićenik banjalučkog Centra za socijalni rad, poslije pokušaja samoubistva rekao je da se sada samo u bolnici osjeća koliko-toliko sigurno.
Agonija kroz koju prolazi, osim novinara, zabrinuala je malo ombudsmana za prava djeteta i to je to. Nema vanrednih pres-konferencija visokih funkcionera kao u slučaju popularnog unuka. Nema ni oglašavanja organizacija za zaštitu ljudskih prava jer ovaj dječak nije ni sin ni unuk neke zvijezde, bila ona diktator ili ne. Da nije u pitanju život tamo nekog nepoznatog štićenika, dosad bi već neko odgovarao za učinjeni propust u kojem je osumnjičenom silovatelju odbrana sa slobode dozvoljena bez zabrane da kontaktira sa žrtvom. Ovako, anonimnom dječaku preostaje da što duže ostane u sigurnosti svoje sobe u Psihijatrijskoj klinici, jer mu društvo, zaluđeno činjenicom da i unuci diktatora idu u školu, ni ne može pružiti više.