Iz više smjerova, i to od ljudi koje cijenim, dobio sam signal da ne pretjerujem s diskvalifikacijama, neka odustanem od psovanja i skatoloških hiperbola, kao u prošlom broju kad sam napisao da se xxx na Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva kojem predsjedava Gordana Grbić.
`Mediji su puni gadosti`, reče mi osoba do čijeg mišljenja naročito držim, `pa se toj barbarizaciji treba oduprijeti višim stilom`. Zaista, najlakše je nekoga naružiti, a najteže u civiliziranom tonu isfabricirati duhovitost koja će djelovati ubitačnije od sirove pokude. Da sam napisao `veliko dinosaursko na Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva kojim predsjeda Gordana Grbić`, bio bih bliže svom istinskom pozivu. Jedina mi je olakotna okolnost što sam prošlog tjedna bio bolestan kao pas. U prisavskoj `Močvari` gdje kao `komentator mjeseca` snimam `U sridu`, centralni dalmatinski politički show srijedom (u koji su zalutala dva zagorska humoristička tuduma angažirana kao lažni desničari i vox populi - a inače su posve ugodni ljudi), tu, dakle, što bi rekla braća Srbi, bije strašna promaja, pa sam se prehladio i pisao sam onako pokunjen, zlovoljan...
Bolestan, gledao sam također puno televizije. Nabasam tako na `Kontraplan`, gdje iz četiri ugla pozvani komentatori pokušavaju osvijetliti lik predsjednika Tuđmana koji je zakovrnuo pred jubilarni broj godina. U donjem lijevom uglu kočila se Pašalićeva bista - s prkosno napučenom donjom usnom poput Mussolinija, ustobočio se pred insignijama svoje vanparlamentarne ekstremno hercegovačke udruge Hrvatski blok. Desno dolje čučao je Tonči Vujić, Račanov matori gladijator kojega on šalje u nemoguće misije i daje mu kompromitirajuće zadatke. Desno gore kunjao je kunsthistoričar bez doktorata Igor Zidić, a lijevo gore, uspravio se naš šampion, profesor Banac.
On se nije odmah snašao, pa su ga, u nepriličnu društvu, uvukli u diskusiju o tome je li Tuđman bio diktator. Vješte novinarsko-političke vucibatine navele su ga da kaže `ne, nije`, pošto kao savjestan povjesničar profesor nije spreman na polemičku afektaciju u virtualnom ringu, gdje moraš ući kao Hulk Hogan, zasukati žute brčine, pa široko razmahivati i dijeliti spektakularne udarce koji naznačuju brahijalnu agresivnost kakva se očekuje od hrvača u političkom TV panelu.
Lukavi Pašalić pritom se lukavo smiješio. Mirno je šutio dok je vrhovni trut Matice Hrvatske, antimoderno raspoloženi ravnatelj Moderne galerije i stručnjak za aktove iz protekla dva stoljeća, svjedočio kako je osobno poznavao tiranina, pa može potvrditi da je to bio privatno jako fin, uviđavan čovjek. Dobro, ovi u Dretelju, nisu ga mogli lično upoznati, ali lično su upoznali njegova pukovnika Štelu, koji je na radnom stolu držao čekič, kojim se služio da zarobljenicima smrska prste.
Pašalić se podjednako lukavo osmjehivao i kad je okorjeli ezdepeovac Tonči Vujić obrazlagao predizbornu poziciju svoje stranke, rekavši da je stari zlikovac u ratu vodio ispravnu državotvornu politiku. Račana u posljednje vrijeme jedva uspijevaju odvući s Tuđmanova groba gdje se u svakoj prigodi pojavljuje s ostalim ekskomunističkim vidjeocima čudesnog ukazanja usudbenih povjesnica.
Kad je i Banac priznao da Tuđman, tehnički, nije bio diktator jer njegova moć nije bila neograničena, Pašalić se radosno nasmijao, pa trijumfalno dometnuo kako se sam nije htio uplitati u ocjenjivanje `jer bi to bilo neukusno`. Naravno, doknadnom kaudilju iz Šujice, ukus je najvažnija stvar, što ti je odmah jasno čim vidiš kućerinu s bazenom koju je bespravno sagradio u svom etničkom pribježištu na periferiji.
Sad je Banac uvidio da su ga natociljali, te da će kući poći s konsenzusom da je ono bio sjajan momak, otprilike `dobar čovjek al' već star`, kao Šenoin postolar kojega je malo zaokupio vrag - pa je podviknuo na Ivića, prekorio nekog besposlenog biskupa koji se bio odao desničarskoj, antieuropskoj propagandi, uveo malo reda, ali, bilo je prekasno - oštriji kritičari lika i djela ostali su bez znanstvenog utemeljenja da Tuđmana nazivaju `diktatorom`.
Pa ti preostaje jedino izlizana metaforika: nepopravljivi boljševik, korumpirani antidemokrat, samodržac sa šest razreda osnovne škole, Miloševićev pajdaš, lažni general (u JNA je dotjerao samo do aktivnog pukovnika, ne znam zašto to toliko nervira nacionaliste). To, i druge varijacije istih, neučinkovitih uvreda koji se odbijaju od imena, kipa i uspomene na toga zlokobnog čovjeka čije ime obje velike hrvatske stranke iz matice kvazilijevo-pseudodesnog oportunizma nadijevaju ulicama, mostovima i trgovima, iako je Haški sud protiv toga vizionara podjele Balkana pripremao optužnicu za ratne zločine. Čarobna riječ `diktator` koja nam je do sad služila za obranu od mračnih sila, postala je neupotrebljivom. Ne znam, zakaže li sad i češnjak... ili bi se nešto još moglo spasiti?
Predlažem da se održi - može u Dubrovniku - internacionalni znanstveni seminar na temu `Je li Tuđman bio diktator`. Neka ondje dr Zlo dobije sumarno prolaznu ocjenu, ali tek pošto u komisijama proradimo njegove ratne zločine u Bosni, etničko čišćenje u Hrvatskoj, kirminogenu tranziciju, pljačkašku pretvorbu, kontrarevolucionarno razvlašćivanje elita i stvaranje nove klase uvođenjem raznih gangstera i udbaških provokatora na političku scenu, demisiju kulture i raspad kulturnih institucija, kič kao društvenu normu njegovoga gremija i novobogataškog šljama koji je izdigao iz blata, povezivanje s najreakcionarnijim crkvenim krugovima koji se bave egzorcizmom i izmišljanjem čudesa, sveopće unazađivanje i provincijalizaciju provincijalnih i nazadnih prilika koje su ovdje prethodile njegovu nacionalističkom režimu, te bijedno i komično nasljedovanje diktatora iz susjednog zagorskog sela, kojega je farsično zaista nastojao oponašati... Rado bih izvješćivao s bilo koje od tih seminarskih radionica. Tom poslu trebalo bi smjesta prionuti jer, dok mi nemamo ništa, Srbi, primjerice, raspolažu bogatom literaturom ozbiljnih politikoloških i socioloških istraživanja o razdoblju vladavine Slobodana Miloševića. Sloba je imao pravu opoziciju među intelektualcima, a Tuđman Banca i još dvoje-troje ljudi. Ni Milošević, tehnički, nije bio diktator, nego je to napast koju baš ne možeš znanstveno definirati: nije virus, nije bacil, ali razara društveni organizam ako u njega prodre, kao polonij-210. No, ako Tuđmana prozovemo Polonije-210, bit će to opet obična metafora...