Prilično tačnu tezu o sadašnjoj ulozi međunarodne zajednice, tačnije OHR-a, u BiH dao je Srećko Latal, analitičar Međunarodne krizne grupe, ustvrdivši da međunarodna zajednica i visoki predstavnik treba da budu oprezni da se umotavajući u plašt Dejtona i izjednačavajući napade na sebe sa napadima na samu državu rizikuju da zajedno sa sobom sruše državu.
"Međunarodna zajednica bi trebalo da prihvati da je ulozi visokog predstavnika, bez obzira na legitimnost, već odavno istekao rok trajanja i da ona mora završiti sada, prije nego što postane toliko kontroverzna da razori BiH", napisao je Latal u kolumni za "Nezavisne novine".
Precizno i tačno, jer BiH je već odavno postala ogledna parcela na kojoj se blago rečeno iživljavaju razni međunarodni upravljači i činovnici i sve to je postalo skup i neuspješan eksperiment koji je bukvalno blokirao državu u daljim reformama i evropskim integracijama.
Na ulogu OHR-a u petnaest godina koliko se nalazi u BiH može se gledati dvojako, sa pozitivne ali i sa negativne strane, zavisno u kom je periodu posmatramo. Nemjerljiva je pozitivna uloga koju je odigrala međunarodna zajednica i OHR u procesu uspostavljanja i izgradnje potpunog mira u postratnim godinama, ali problem je nastao onog momenta kada su iz "mirotvorca" prerasli u "protektora", urušavajući tako krhki ustavnopravni sistem na kojem je građena država.
OHR i ambasadori zemalja članica PIC-a de fakto su imali i danas imaju stvarnu vlast u ovoj državi, ali ne i odgovornost za procese koji se u njoj dešavaju, već tu navodnu odgovornost uporno prebacuju na lokalne političare.
Treba posjetiti da je na razarajuću ulogu OHR-a prvi upozorio još u junu 2003. godine berlinski institut "Evropska inicijativa za stabilnost", koji je tada objavio studiju pod naslovom "Mukotrpan posao evropskog radže" u kojoj je izneseno niz zamjerki na način upravljanja i krajnje efekte protektorata, a koji to zvanično nikada nije proglašen, za vrijeme mandata lorda Pedija Ešdauna.
Autori studije Gerald Knaus i Feliks Martin tada su precizno detektovali da se međunarodna zajednica od dobronamjernog čuvara mira pretvorila u apsolutnog despota koji posjeduje neograničenu moć.
Mediji koji su koristili tu studiju u prvi plan su istakli da vladavina Pedija Ešdauna podsjeća na Indiju 19. vijeka i onda postavili pitanje na osnovu čega to visoki predstavnik smjenjuje članove Predsjedništva, predsjednike entiteta, premijere, ministre, poslanike, sudije, gradonačelnike, donosi zakone, uredbe...
Koliko je ta studija osvijestila briselski politički establišment pokazala je i oštra rasprava koja je nakon toga vođena u Evropskom parlamentu. Tada se moglo čuti da je cijeli projekat uspostavljanja mira izgubio smisao i pretvorio se u tiraniju međunarodnih upravljača, dok je parlamentarka Doris Pak otvoreno rekla da "ako Ešdaun ovako nastavi, uskoro se u BiH više niko neće usuđivati ni da zine".
Tačno da nijedan međunarodni upravitelj nakon Ešdauna nije ni pokušao da vlada na tako bezobziran i svirep način, od Kristijana Švarc-Šilinga, preko Miroslava Lajčaka, pa do današnjeg Valentina Incka, ali je takođe tačno da je sam OHR prerastao u instituciju koja funkcioniše nevezano za visokog predstavnika koji je postao formalni potpisivač odluka koje mu se serviraju na sto.
Preciznije rečeno, kada je Ešdaun odlazio iz BiH ostavio je tako jaku strukturu međunarodnih činovnika koji nisu bili spremni da se odreknu neograničene vlasti bez imalo odgovornosti. Takav OHR se pretvorio u pravno čudovište iz kojeg se pokušavaju diktirati ne samo politički, već i svaki drugi procesi u državi.
U tu svrhu je, na primjer, i sistem usaglašavanja imenovanja u izvršnoj vlasti postao tako bizaran da se od formalne procjene pretvorio u institut po kojem parlament ne može izabrati funkcionera dok ga ne "usaglasi" sa međunarodnim činovnicima. Ali to je ono što se vidi na prvi pogled. U samoj svojoj suštini taj sistem stvara politički dil između međunarodnih upravljača i podobnih domaćih lidera koji i omogućava opstanak ovog nakaradnog poretka i koji ima nesagledive, razorne posljedice po razvoj demokratskih institucija.
Sad dolazimo i do suštinskih uzroka današnje krize u BiH. Onog trenutka kada se lider SNSD-a Milorad Dodik drznuo da otvoreno uđe u fajt sa takvim međunarodnim upraviteljima postao je glavni problem ove države. Na Dodika se sručila neviđena količina mržnje preko dijela sarajevskih medija do otvorenih prijetnji od strane činovnika OHR-a smjenom i krivičnim progonom za navodno urušavanje državnih institucija.
U posljednjih godinu dana činovnici OHR-a, iako svjesni da su izgubili značajan dio moći u ovom pravno iscrpljujućem ratu sa vlastima Republike Srpske, pokušavaju i dalje da na raznorazne načine dogovore ozbiljan dil sa dijelom opozicije, samo da zaustave Dodika.
Posljednje informacije koje su procurile iz zgrade na Miljacki govore da je on nedavno postignut sa jednim dijelom opozicije u Republici Srpskoj, uz uslov da se ispuni njihov glavni zahtjev a to je da visoki predstavnik jednostavno smijeni Milorada Dodika.
Međutim, i oni koji svoju političku karijeru pokušavaju da grade preko Sarajeva, a ne u Banjaluci, vjerovatno i sami znaju da danas ta smjena ne bi značila ama baš ništa jer je mandat OHR-a već okončan, samo još treba formalno da se to i ozvaniči. Tu zaslugu Miloradu Dodiku niko ne može oduzeti.