Prosječni čitalac u Austriji ne zna razliku između bosanskog i bošnjačkog jezika, ali zna da ima Hrvata u BiH koji se prezivaju Bošnjak, pa ih to buni.
Objasnio je ovo prosječnom bh. čitaocu Haris Hrle, ambasador BiH u Austriji, koji već tradicionalno secira intervjue koje je za bečku štampu dao Milorad Dodik, premijer Republike Srpske. Dodik, tvrdi Hrle, nema legitimitet kao premijer jednog bh. entiteta da raspravlja u bečkoj štampi o jeziku jednog konstitutivnog naroda u BiH. Ako se u potpunosti složimo sa ovom tvrdnjom Harisa Hrlea, od kuda onda pravo njemu, kao ambasadoru BiH, da za ovdašnju štampu tumači kako bi to bilo da neki drugi političari u Beču razgovaraju o srpskom jeziku ili "srbijskom", kako bi, tvrdi Hrle, bilo gramatički pravilno.
Iako se pohvalio kako mu je znanje iz beogradske Osnovne škole "Radoje Domanović" sasvim dovoljno da potvrdi kako EU i SAD neće napustiti Balkan, čudno je kako je preskočio sve ostale lekcije iz tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika. Ambasador BiH u Austriji ne zna ili se ne sjeća da je reforma srpskog jezika sprovedena upravo u Beču, gdje je živio i radio reformator, lekiskograf i osnivač srpske filologije Vuk Stefanović Karadžić. U Beču su nastali i "Pismenica" i "Pjesmarica" i "Srpski rječnik", a pokrenute su i prve srpske novine. Srpsku narodnu poeziju (i ne samo srpsku), zahvaljujući Vuku, u Beču je s početka 19. vijeka prevodio Jernej Kopitar, Gete, Jakob Grim i Leopold Ranke.
To i sada znaju učenici osnovnih škola koje se mogu zvati i po nekom drugom piscu, a ne samo Radoju Domanoviću. Zanimljiv je, ipak, način na koji bh. ambasador povezuje Domanovićevu satiru u svom pokušaju analize stanja u BiH i na Balkanu. Kaže da će se, ako budu istjerani iz BiH, SAD i EU usidriti u najbližem susjedstvu, a onda nedomanovićevski aludira na Sandžak. Ambasador Hrle "zapeo" je, izgleda, kod Domanovića na njegovoj pripovijeci "Vođa", pa srlja za slijepcem koji ga vodi direktno u provaliju ne primjećujući da je sve manje sljedbenika. Možda se Hrle nekada pozabavi Domanovićevom "Stradijom" ili "Dangom", ali tada bi se već bavio sopstvenom državom, a ne samo susjedstvom. Čudno je da se bh. ambasador nije pozvao ni na jednog pisca rođenog u BiH, a među njima su velikani Meša Selimović i Ivo Andrić, koji su se bavili totalitarnim sistemima i propašću pojedinca na rovitom uvijek okupiranom bosanskom tlu. No, rasprava na tu temu nije prikladna ni za premijere, ni za ambasadore ukoliko im to nije usko profesionalna oblast.
S obzirom na to da prosječnog čitaoca u BiH, i u Austriji, u dnevnim novinama najmanje zanima umjetnički izraz bilo koje vrste, Hrle je otvorio jednu drugu temu, a to je sloboda diplomate da komentariše političare u svojoj zemlji i stanje u susjednim zemljama. Diplomatama iz BiH, izgleda, sve je dozvoljeno od kada je na čelu Ministarstva inostranih poslova Sven Alkalaj. On je uveo pravilo da se ambasadori bez prethodnih konsultacija sa šefovima odsjeka ili ministrom mogu medijski eksponirati. Ne zna se da li im je Alkalaj ovu slobodu dao računajući na to da će bh. diplomate znati da procijene dokle mogu ići. Osim Hrlea, koji redovno tumači izjave političara iz BiH, tačnije iz RS, zanimljiv je ambasadorski angažman Damira Arnauta, savjetnika predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića. Arnaut, koji je od januara ove godinje i zvanično ambasador u Australiji, još nikada nije preuzeo ovu funkciju. Prvo je imao obaveza u Butmiru u vezi sa pregovorima u ime Stranke za BiH o ustavnoj reformi, potom je u Londonu uhapšen član ratnog Predsjedništva BiH Ejup Ganić, pa se stavio na raspolaganje da riješi taj ekstradicioni postupak. Nakon ove pravne pobjede, Arnaut organizuje tribine diljem BiH gdje govori o vladavini prava u ime Stranke za BiH i sve to potkrepljuje Ganićevim primjerom i svojim angažmanom u tom komplikovanom slučaju. Nejasno je samo da li u Australiji znaju da su dali agreman za bh. ambasadora ili im je ova država toliko nebitna, pa ne smatraju diplomatskim skandalom zato što se ambasador iz BiH nije pojavio ni nakon devet mjeseci.
Predsjedništvo BiH nikada se za skoro četiri godine nije bavilo MIP-om i predstavljanjem BiH u svijetu, ali je nova praksa predsjedavajućeg Silajdžića da se na vanrednoj sjednici i oni bave izjavama političara. Plenarna sjednica Parlamentarne skupštine BiH, koja je stanje u MIP-u imala na dnevnom redu, prekinuta je prije dvije i po godine i nikada nije nastavljena. Komisija za spoljne poslove bh. parlamenta nikada se nije bavila ovim pitanjem iako je dobila nekoliko upozoravajućih pisama od Ane Trišić-Babić, zamjenice ministra inostranih poslova BiH. Nikola Špirić, predsjedavajući Savjeta ministara BiH, još nijednom nije dobio izvještaj gdje putuje ministar Alaklaj i koliko se troši na stranačko i lično predstavljanje, a da ne govoriomo o računu u Minhenu odakle se šalju basnoslovni novčani transferi po bh. ambasadama.
Spoljna politika, da se to ponovi stoti put sa istog mjesta, u rukama je Stranke za BiH koja je odlično vodi sa svojih pozicija. Za to mogu biti zahvalni prvenstveno srpskim kadrovima koji ih nisu u tome spriječili, dok su Hrvati deklasirani onog časa kada su izgubili mjesto člana Predsjedništva BiH, a time i nekoliko dobrih i sposobnih ambasadora, koje je uklonio Željko Komšić, član Predsjedništva iz SDP BiH. Zato sada ambasadori Srbi i Hrvati "hodaju po jajima" da se kome ne zamjere, pa se u svojim izjavama drže isključivo interesa BiH, što potvrđujue i nedavno objavljeni intervju Željka Janjetovića, Željane Zovko, odmjerene izjave Jadranke Negodić, ili analize Slobodana Šoje.
Neki drugi, eto, mogu da kritikuju, pričaju šta hoće, a od Bečke konvencije drže se, po riječima Harisa Hrlea, termina "comitas comity gentium, što podrazumijeva učtivost i diplomatsku pristojnost u obraćanju". Nakon toga slijedi priča o ministru unutrašnjih poslova Srbije, političkim previranjima u jednom dijelu ove susjedne države, lingvistici i satiri Radoja Domanovića.